Dozrevanje

"Jebemusve", nervirao se Milojko, "a zvečala je tako umilno kad sam je čvrkno. Sasvim sam siguran. Ton čist ko suza, prefinjeni ženski alt. Kako onda, majkumu..."
Zagledao se u zelenjikavu unutrašnjost presečene lubenice.
Šta da se radi. Da se baci - taman posla. Sad će on da sredi stvar.
Ulepio je oblu ali ne(do)zrelu lepoticu selotejpom, namazao je kopertonom, i izneo na šljunčanu đenovićku plažu. Kiša podnevnih sunčevih zraka zapljusnula ju je sa svih strana.
Milojko se udobno izvali na asuru pod suncobranom.
Tako.
Ima da dozri, pa makar trajalo do kraja leta.

Zaspao je i sanjao teško rastumačiv san o premeštanju Rajkove buregdžinice iz glavne u jednu od sporednih uličica.

Za to vreme, lubenica je, a da niko to nije mogao slutiti, ašikovala sa Suncem.
Milovalo ju je zracima i pričalo joj o čudesnim perpetualnim serijama nuklearnih eksplozija na svojoj površini.
Lubenica je zamišljala erupcije tog silnog, napaljenog, oblog momka i sve se više rumenela.
Iznutra.
"Ah, ljubav... doći će mi glave", ispravno je mislila, a da ispravnosti i nije bila svesna.
 

Back
Top