...uvijek u svom Zavicaju...

...odkuda to
da te nema
da prolazis
makar i bez zaustava
da ne moram glavu planini okretati
tamo
gdje se kriju i cuvaju
sve moje snage
svjetlosti i sive i drage
odkuda to nemiru i moj i vazduha koji te obavijao
i on se sam od muke
savijao...
moram samo jedno
i to jedno
raste i razmnozava se u vise vidova
svih nijansi i pozeljnosti
svim periodima i dana i raspolozenja
stresova i odtresova
samilosno mi podje oko lica niz vrat
neke cudne travke vlat
znam da je to ruka tvoja zaboravljena
nekada jednom u zelji da se oko mene okameni
da tu bude i ostavljena
sada bi se mozda i kajala
ali svi moji kodovi
kao hrasta urezani godovi
pamte
i zakleto gaje
da ti sebe nikad a i ni tada
vrate
sebe koji mene kao sebe znaju
i tu gdje su
nikad se ne kaju
niti sebe nece da daju
a ti si se dala
i kazes pokajala
kako laz prolazi
i ako i sebe i tebe prezirno gazi
ja sam pod pozeljenim i zamrznutim sa osiguranjem
nestaslucima
koje ne kunem
niti se kunu
i vjecito na potoku istom
u starom cunu
sebe sa sobom grle
polivaju
cvjetaju
ni za cim ne haju
i uvijek su
u svom Zavicaju...
 
...Miz,
Zavicaj je svuda gdje prebivaju pre[poznatljivi zvuci nasih osluskivanja
i slicnosti...zavicaj je isto i zavicajnost nasih snova a njih je
po svuda
gdje prepoznajemo i prepoznaju nas...tako misli ove noci Faraonn,
draga moja Prijateljice...:bye:
 
Nekako, što sam starija, sve se više vraćam toj "zavičajnosti" i kopkam i tražim neke slike davno zaboravljene...pohranjene negdje tamo s namjerom da se nikad više ne vrate...prokleto je to u čovjeku kad poželi kopkati po vlastitim ranama...a ponekad opet otvaram odaje snova...poletim sa njima i prepustim se nadi, toj umaskiranoj lažljivici...dal je do godina ili do praznog hoda, ne znam...
Lijepo je imati Zavičaj...svoj početak i kraj...
:zag:
 
...zavicajnost je zapocetost u svemu
...ulazak u tajne Avlije
gdje se ocekuje
da nas sve ceka
da smo na svom terenu i kad promasimo i kad
domasimo
da nas opomenu kad uranimo
i da nas opomenu i isprave i kad padnemo i kad treba
da ustanemo...
Zavicajnost je uvijek pruzena ruka
ruka dobronamjerna i kad srljamo
i kad svjetlosno idemo i da uzmemo i da damo...
...Elli...pokusavam da suzim sve ali ne moze se Zavicajnost nikako objasniti...:)
 
...a. Ibn Said,
vrijeme je expatrijacija
mozda je to ogranak 'sirenja' Patrije
a mozda pljuvanje u lice
dusebriznicima
koji vise i neofirano
istjeruju
da bi sebi utjerali balirane ali neupakovane
Dea,-paketce...
iako je ovo 'dedicevski'
nepristojno u ovom trenutku necije vjecnosti
ali,-hvala ti Prince....:hvala:
 
Neosporna je lepota stiha u onome šta Faraon iskazuje, a majstorstvo u onome šta prećutkuje. "Ruža govora" karakterističnog stiha pesnika, dozvoljava da bude čitana prema nahođenju, znanju i sadržaju samog čitaoca, od površnog preleta pogledom do beskrajne dubine pročitanog, kada odjednom zaboli čitav svet.

Mit o večitoj zaljubljenosti Titana i Sirene i njihovoj veri da je sreća kod drugoga živi i na Islandu, gde pastiri veruju da onaj ko čuje pesmu belih labudova, koji umiru pevajući, da taj saznaje sve što do tada nije znao i zaboravlja sve što je do tada znao.

Da li je zavičaj geografski pojam, pejzaž, ili mesto u sebi, gde sebe sa sobom grlimo? Kada je čovek jači? Kada se odupre, ili kada se ne odupre? Gde i u kojem je kod kuće?

U poeziji Faraona Zavičaj je živ, kreće se, sa svim svojim simbolima i snagama. U biću Titana i Sirene, u ljubavi koja Zavičaj znači, u okamenjenim rukama, "nemira i njegovog i vazduha koji je obavijao i koji se sam od muke savijao", "neke čudne travke vlat" koja " mene kao sebe zna".. blista Zavičaj zaživeo u sjaju Faraonove ljubavi, odjekujući duhovima vanvremenskim neprolaznom vrednošću. U životvornom praiskonskom, voljenom biću Zavičaja, nalazi se jedan od ključeva Faraonnove snage, vere i življenja.

"..i večito na potoku istom
u starom čunu
sebe sa sobom grle
polivaju
cvetaju
ni za čim ne haju
i uvek su
u svom Zavičaju"...

U svom Zavičaju, Faraonn kao pčela sakuplja najdragocenije fermente za svoje rime, a njegova jezičko-melodijska imaginacija, deluje kao cvrkut ptica, katkad poj labudova....Poput jogina, askeze i joge, stihovima izvlači iz sopstvenih dubina potonulo...Rečju uvodi svetlost u sebe sama, ne dopuštajući da tama zaborava prekrije živo biće čistih ljubavi, biće njegovog Zavičaja, pa trijumfalno osvetljava i uzdiže iz dubina svog bića snagu svog Početka, svog Zavičaja, Trajanja...

Faraonn nam svojim stihovima otkriva ono što nismo znali, a to je mesto gde spava njegova snaga...Otkrivamo pesnika novorođenog izraza, snažne poruke i prelepih stihova...Pre svega, otkrivamo lepotu Čoveka....
Nadamo se da razumevanjem rima možemo "sami sebe da zagrlimo" i da se približimo llepoti koju Faraonn nesebično daje nama na dar...
 
Poslednja izmena:
...Soradze i Riada T.
to su i prijateljice
i miljenice Rijeci
i vlasnice neceg milog
sto melemno pada i kaplje sa
displeja
i podsjeti na sve sto mora imati i pjesnik
i kriticar Poezije
i Citalac
...ove dvije Dame
odjekuju Virtualnim
Virtualnim i Nadrealnim...
Ove dvije Dame,- Prijateljice faraonn_a Tumnopoteh_a I...:hvala:
 

Back
Top