BLOG 2

MIHAEL I IZABEL


MIHAEL je bio najpovučeniji dečak u svojoj generaciji. Bio je usamljen, družio se samo sa knjigama i pomalo mucao. Zbog te njegove govorne mane vršnjaci su ga zadirkivali. Vremenom je stekao strah od ljudi i kad god bi nekome prišao – pocrveneo bi. Bio je zaljubljen u Izabel, devojčicu iz škole. Strah, da će biti odbijen, bio je jači od njegove ljubavi prema njoj. Iz tog razloga joj nikad nije prišao.
Izabel je bila jedna od onih devojaka koje su se slabo družile sa momcima. Sve joj je išlo od ruke i u svemu je bila prva. Nije pohađala isti razred kao i Mihael, ali ga je primećivala i bila potajno zaljubljena u njega. I kod nje je bio prisutan strah; bojala se da će je Mihael odbiti i stoga se s njim uvek nalazila na distanci.
Vremenom, između njih dvoje se razvila platonska ljubav. Voleli su se, ali su bili daleko jedno od drugog. Izabel je, istina retko, ponekad pokušavala da sa njim prozbori poneku reč, no on ju je vešto izbegavao. I uvek se sve svodilo na ništa.
Mihael je jednom prilikom načinio grešku (bila je to po njegovim merilima ogromna greška). Kazao je svom jedinom drugu da je zaljubljen u Izabel. Za to je uskoro saznala cela škola. Nije im bilo prijatno. Crveneli su prolazeći jedno pored drugog. Mihael je bio očajan. Osećao se kao da su mu sve lađe potonule.
Ali iznenađenjima nikad kraja. Najbolja Izabelina drugarica odlučila je da ih sastavi. Rekla je i njoj i njemu da u određeno vreme budu ispod najvećeg rečnog mosta. Izabeli je rekla da će tamo biti njene drugarice, a Mihaelu da će ga čekati jedini drug.
Na zakazanom mestu u zakazano vreme došlo je do susreta. Izabel je prva došla na sastanak. Ugledavši Mihaela kako joj se približava sve joj je bilo jasno.
- Mihaele?! Otkud ti?!
- I-i-izabel?
- Ćuti. I priđi mi već jednom.
Nisu više govorili. Zagrlili su se i poljubili. Ljubili su se dugo, minutima, desetinama minuta...
Na kraju, kad su se umorili, pogledali su se pravo u oči. Izabel je htela nešto da kaže, ali Mihael ju je preduhitrio:
- I-i-i-i... I-i-i-i...
Hteo je da joj kaže da je voli, ali nije mogao.
- I-i-i-i...I-i-i-i...
- Polako, Mihaele, polako...
- I-i-i-i...I-i-i-i... I-i-i-i... Ma nosi se!
Odgurnuo ju je od sebe i plačući pobegao odatle. I ona je zaplakala. Vikala je za njim:
- Mihaele! Vrati se! Mihaele!
Bilo je krivo i njoj i njemu. Plakali su, ali nisu mogli da isprave grešku. Ili možda nisu hteli. Plakao je i Mesec koji je tek ukrasio nebo i reka čija je voda tekla u nepovrat.
 

Back
Top