Ravnica u meni a ja u njoj

Zašto bi čekali da mrtav legnem,
prekrijte me odmah rakijom i vinom,
i potokom i okom i pesmom finom,
još kap života samo da segnem.

Zašto bi čekali da sklopim oči,
u mraku da nestane pčelinji roj?
Put besanih noći, u pesama poj,
iz šapata breza, neko lane skoči.

Zašto bi čekali da noge pružim,
u nebeskoj kafani, gde vreme stoji,
kružim i sa ciganima se družim,
a ona se u nama plete i kroji.

Zašto bi čekali da mi srce pukne,
da Dunav podivlja i prasne grom,
posle svake oluje, grlica gukne,
a livada utihnu, blaženim snom.

Zašto bi čekali da uzalud mrem,
Jer Vas će ravnica iz mene zvati,
iz praha i pepela, ko feniks se vrati,
i opet ću iznova u njoj da zrem.

Zašto bi čekali da ravnica mre,
da zvezde zgasnu u ognju i maču?
Proste vam bile, sve ratničke igre,
ona ponovo peva u dečijem plaču.
 

Back
Top