Zar ne shvataš? Prave od tebe mašinu, i to ne čak ni celu mašinu. Ti si točak, šraf, zavrtanj, lepilo. Zar ne vidiš kako te zasplepljuju? Daju ti parče života, koje imaš samim tim što si se rodio. Zapravo, prvo ti ga uzmu, pa ti poklone ono što ti s pravom pripada. I ti srećan, uspešan, obrazovan i pismen od glave do pete, odlaziš i sedaš u bus, prepun istih ljudi kao što si ti, misleći da si poseban. Učinio si roditelje ponosnima. Samostalan si. Ideš tamo, u daleki svet, da se dokažeš i da budeš najbolji, jer su te tako učili. Vredni i pametni su uvek najbolji. Oni su i voljeni. Imaju porodice. Imaju prijatelje. Vraćaš se u svoju kocku i spavaš. Ponekad piješ i čekaš da ti život počne. Piješ da ne čuješ vriske unutrašnjosti. Probaš da ostvariš bliskost pa se sapleteš na kabl android punjača, ili na sujetu, svejedno. Sjebeš se, raniš, ližeš rane alkoholom, natopljenim jezikom. Ideš nazad na posao, ovaj put u polučistoj garderobi. Tražiš smisao. Noću natapaš jastuk suzama. Danju se smeješ. Plašiš se svakog pisma koje ti stiže, jer to znači još jedno krvarenje iz tvoje rane koja se zove ropstvo. Čestitamo, postao si rob. Čestitamo tvojim roditeljima, što su te rodili kao roba. Oslobodi se.