Bilo jednom,na jednom salašu.

Proleće je izmišljeno samo zbog salaša. E to treba videti !
Gde god ti pogled seže sve buja, cveta, raste, miriše, leti, poigrava se.
U prednjoj avliji, koju moj deda zove“okop“, dugačkoj oko dvesta metara sve odjednom eksplodira. Ogromni voćnjak ozeleni, počinje da cveta. Ponekad mi se čini da proleće ima svoj jezik jer se naokolo čuje tiho, zzzzzzzzz. Rojevi pčela , leptira i raznih bubica, šaraju sa cveta na cvet, sa drveta na drvo i komponuju sliku zeleno-belu. Oči da ti ispadnu !
U zadnjoj avliji ,kamare sena i slame. Tu dominiraju šupe, štale a sve oko njih vrvi od života. Mnoštvo živine, pataka,ćuraka, ovaca, svinja i ko zna šta još čega,prepliću se jedno preko drugoga.
Salaš, na sredini, malo uvučen a sve ograđeno tarabom od pletenog pruća. Vidi se na njemu zub vremena ali odoleva. Friško okrečen u drečavo ljubičastu, odvaja pogled, kao svež plod, tek sazreo u tom prolećnom raju.
Baka u kući ,od ranoga jutra pristavlja ručak kao za omanje svatove. Uvek sam se pitao:“Zar ćemo nas troje sve to pojesti ?“
Posle nastavlja da čisti, premeće sa mesta na mesto a sutra to vraća nazad.
Deda, zabaci unazad svoj otrcani šešir, zavrne rukave, navuče opanke, dotegne kaiš na „bričeš“ pantalonama; toliko uskim dole da ujutro jedva uđe u njih a uveče je pravo pozorište dok ih skida. Iziđe u avliju pa redom, nahrani konje, nahrani krave pa svinje i tako dobar deo dana.
Uveče sve polako utihne. Samo se ponekad iz daljine začuje zavijanje ponekog psa, toliko bolno da se naježiš .
Tih dana u ovoj prolećnoj idili, lebdilo je nešto tajnovito a po zabrinutom, jarko crvenom licu moga dede, video sam da će se nešto desiti.
-Sanjam već neku noć isti san, to neće izići na dobro, promrmlja deda.
-Ćuti matori, ne prizivaj vraga- odbrusi baka i nastavi da prede.
Sledećeg jutra, probudi me graja i vika.
Baka plače, deda boguje i skida sve svece a posle priziva boga upomoć.
Neko je ukrao kobilu iz štale !
Ako je išta na salašu bilo svetinja, to su bili dedini konji. Četiri lipicanera, čilaša sivo-bele dlake sa po kojom crnom pegicom.
-Nema mi Dore, jadan ja- zastenja deda i nastavlja da kune i klete onoga ko je samo i pomislio da učini takvu štetu.
Toga dana se sve poremetilo ali napravi jedinu pametnu stvar što je mogao smisliti :
Zamandali vrata štale ogromnim lancem, kao moja ruka i zaključa je velikim katancem. Celo popodne i veče je jadnik sedeo nalakćen za stolom, glave u hrapavim, glomaznim šakama uz poneki bolni uzdah. Dodavši mu u jednoj prilici bokal vode, zapazih medju prstima šaku kose. Tada sam shvatio da se nešto stvarno i tragično desilo.
Sledećih nekoliko noći slabo je spavao, često ustajao i proveravao ali se ništa nije desilo.
Dan za danom, poslovi nailaze i nekako se na ovaj nemio događaj počelo zaboravljati.
Tek što je prošlo dve-tri nedelje, negde uoči Đurđevdana, probudi me ponovo galama iz dvorišta.
Nestao Zvezdan !
Rasan ždrebac, ponos ove kuće, gizdav, sa velikom belom grivom i crnom flekom na njegovom čelu zbog koje je valjda i dobio takvo ime.
Deda jauče, okolo šeta i tada sam prvi put video suzu u njegovom oku. Baka se šćućurila u kuhinji i samo ćuti .
Okupiše se komšije. Ejjjj, pa nije to mala šteta ? To je Zvezdan !
Poče priča.
Te mora da su ga Vile odnele, te ovo je delo samog Đavola. Jedan reče da je to verovatno zbog dedinog pradede koji je u birtiji tako opaučio jednog dođoša da ga je na mestu ubio. Odležao je on svoje ali kazna tek sada stiže. Drugi se seti pokojne teta Leposave koja je rodila vanbračno i zaključi da se ovo sve zbog toga dešava. Vidi bog sve ? Komšinica se kune da je to juče videla u šolji a sve se događa zbog one babine strine koja ima urokljive oči. Nisu je smeli pozvati na prvi dan Božića, ta mnogo se ona nešto muvala oko štale.
Obilaze tako oko štale, proveravaju, zaviruju i kuckaju ali sve je na svom mestu. Deda se pope čak i na tavan da vidi od gore kako se to moglo desiti, ali ništa. Vrata netaknuta, lanac neogreban a katanac na svom mestu. Naiđe samo s' vremena na vreme i baci pogled u štalu kroz otkovanu dasku u visini očiju ,kroz koju su se laste svakoga proleća vraćale svome gnezdu.
To me podseti da sam zimus gađao praćkom njihovo gnezdo, oborio ga i laste se ovog proleća nisu vratile. Možda sam za sve ja kriv ? Deda je lepo rekao da laste donose sreću u kuću gde su savile gnezdo. Sakrih se iza te gomile ljudi, dok me je potajno izjedala krivica.
-Ovo nije istina. Ne mogu da verujem, čudi se deda ? Kao da je u zemlju propao ?

Toj, sada već povećoj grupi ljudi, koji mudrovaše li mudrovaše odnekud priđe nepoznati čovek.
-Dobar dan, dobri ljudi ! Kakva vas nevolja spopala ?
Deda ga mrko pogleda pomislivši, ta samo mi još i ti fališ, ali ga uljudno pozdravi i natenane mu ispriča svoju nevolju.
-Nema mi Dore i Zvezdana, ejjjj ! Pa Zvezdan je lepotan kakvog nema odavde do Pešte ! Bolje da sam noćas umro ! Ali što je najgore, ovo je delo samog nečastivog jer živ čovek ovo nemože da uradi ?
-Čekajte malo ljudi, odgovori nepoznati, možda bi vam ja mogao pokazati kako se ovo desilo ?
Svi ga pogledaše sa podsmehom, al' ajd ,da vidimo i to čudo !

Priđe nepoznati vratima štale, cimnu rukom jednu dasku a ona se odvoji jednim krajem, zavrnu je na dole a rupa za laste se poveća ?
Cimne drugu kad ono ,da ne veruješ ,rupa taman da se čovek provuče. Prebaci jednu nogu, pa drugu i uskoči unutra. Iz avlije se začu žamor. Pogledah dedu a on bled kao krpa. Ni kapi krvi !
Odveza pametnjaković Mirzu, dovede je do vrata, tapše je po vratu i nešto joj šapuće. Prebaci joj kroz otvor jednu nogu, polako joj savi glavu te se i ona promoli, prebaci joj i drugu nogu a u avliji muk.
Potapše je po sapima a kobila se mic po mic pokrenu napred. Kada je izašla već skoro na pola, podbode je po zadnjim nogama, kobila đipi,izduži se i ko strela izleta napolje.
Međ svetinom šapat, neverica, neki se prekrstiše a deda...zinuo, oči izbečio i nemože čudu da se načudi.
Nepoznati zavrnu na gore te dve daske, blago ih kucnu pesnicom a one ko zakovane. Pridje kobili koja je mirno počela da pase, uhvati je za ular i u jednom skoku nađe se na njenim leđima. Projaha jedan krug oko svetine što ga sa nevericom gleda i obrati se dedi :
-E vidiš domaćine, tako sam ti ukrao i ona dva konja !
Podbode Mirzu, u galopu preskoči ogradu od pruća i nestade u atarima. Kao da ga nikada nije ni bilo.
Ni traga ni glasa !
 

Back
Top