Moj dobri deda

Uđem, a on se, vidim, napreže da me prepozna.
Uz njega su, već u to vreme, češće vezivali Alchajmerovo prezime nego njegovo vlastito ime.
- Znam ja - kaže, nesigurno - znam... ne znam kako se zoveš, ali znam da si moja.
- Tvoja - šta? - smejem se, čikajući ga da se priseti.
Njemu zasijaju oči, jer je još umeo da prepozna igru. Ćuti, ćuti, pa kaže:
- Moj posmatrač! - i udari u smeh.
Onda uđe ujna pa pita hoću li kafu, hoću, kažem, a ona skuva previše, punu džezvu, donese i stavi na stočić. Sipam sebi, pitam dedu hoće li i on. Odmahuje. Kafa je štetna. Pa se opet nasmeje: od toga deci poraste rep! - i namigne, zaverenički.
Onda bojažljivo pogleda u baku koja spava na kauču, pa pokaže prstom na džezvu.
- Šta? - pitam.
- Samo malo. - kaže, tiho, da ga ko sem mene ne čuje. Uzmem fildžan i sipam mu. On ga obuhvati dlanovima, prinese toliko da može omirisati sadržaj, pa kaže, prisećajući se:
- Ima jedna pesma...
Pogledam ga upitno, a on počne: "
."
Zastane. Zaboravio reči, ali ja odmah prihvatam i nastavljam:
-... ispeeeciii... Baš kao da je draga dušo zaaa teeebeee!
- Aaaaaaaj - počinjemo zajedno - Ja ću doći, oko pola noći, da sjednem kraj tebe!

Otpevamo je do kraja, osmehne se, pa otpije gutljaj. Kap mu curne niz bradu. Spusti fildžan pa podigne dlan, da je otare.
Razrogačio oči u čudu:
- Brada? Pa ja imam bradu?

Iznenadile ga oštre bocke. Valjda ga par dana nisu brijali, a njega Alchajmer malo-malo pa povede za ruku u vreme kada mu je baba Joka spremala cicvaru, kad je sa ostalim trećacima skakao s mosta u Unu, ili kada ga je komšinica, muslimanka u šarenim dimijama, zvala da sa njenim sinom, godinu starijim desetogodišnjakom, jede vruću pitu krompirušu.
Do trenutka kad je opipao bradu, verovao je, valjda, da je dečak s Une. Bockanje ga osvestilo. Pogleda u baku na krevetu, i onda mu se sve vrati.
- Ja sam star čovek? - upitno će, samom sebi, a meni kao da otkriva, eto, nešto sasvim čudno i novo.
- Jesi, deda - kažem. - Ti si hiljadu devetsto dvadeset peto godište. A sad je dve hiljade četrnaesta. Pregurali smo smenu vekova. A i milenijuma! - i tu opet krenemo da se smejemo.
Onda odjednom ponovo odluta. Ne diram ga.
Zažmurio i zakunjao tako, tu, na stolici.
Taman da ustanem i da ga tapnem po ramenu, da pređe u krevet, da se ne krivi tako, a on otvori oči, naglo, zagleda se uvis, kroz plafon, pa kaže:
- Vidiš... ovde će se, pred kraj godine, otvoriti put na gore.

Tog dvadesetog decembra, mislila sam da govori o kraju kalendarske godine.
Ali nije.
Govorio je o vremenskom periodu od godinu dana.


Nek ti je lak put kroz prolaz na gore, deda.

 
baš su lepe ruže, bogate........
jesu tata...
vidiš, gore su ruže a dole sede ljudi po 300 godina stari i ja ih ne poznajem.....

Vreme ne čini ništa.
 
Poslednja izmena:
sanja*;bt282385:
Tvoj tata?
Možda moj deda nabasa na isti ružičnjak.

Da, moj tata. Napisala sam ogroman blog sa zaključanim komentarima, koristeći to što me čitaju, da ljude naučim kako da prepoznaju Alchajmera i spreme porodicu za to.To je bolest broj jedan u svetu, za koju su davno, čak i istraživanja zabranjena.
Možda se i sretnu tamo gore, njih dvojica. Mislim da bi se zgotivili.
 
Imala sam 30 godina kada je moj otac umro. Te večeri sam ga sanjala. U snu je izgledao mlađi, bio je lep, pun snage, hodao je bez štapa.
- Ovde sunce nikada ne zalazi. Ovde ništa ne boli...- rekao mi je
- Ti ostani tamo. Nemoj da dođeš po mamu...- zavapila sam.
- Doći ću za šest..- kratko je izgovorio i nestao.
Posle šest godina, na dan njegovog rođendana, došao je po moju mamu....
Verujem da tamo gore sunce nikada ne zalazi, da se ružičnjaci kupaju u zlatnim zracima, da bolesti nema, verujem zato što znam da taj san nije bio slučajnost..... Ljubim te puno uz saučešće
 

Back
Top