...
Kao da ti je neko zavalio čeličnu heklaricu u jajnik, pa čupa li čupa, divljački postojano - tako je Hanu bolelo već danima.
Na licu joj zamrznut monkovski izraz užasa, svi mišići napeti, savijena na kauču, u grču, šakama refleksno ali uzaludno pritiska stomak dole desno.
Kao da se unutra desila eksplozija, potmula, ali razarajuća.
Kao da se jajnik pretvorio u neka monstruozna, interiorizovana usta koja su do krvi zagrizla vlastiti natekao jezik.
Kao da joj je u utrobi Sizifova kamenčina koja će upravo da se zakotrlja niz jajovod, cepajući mu usput nežne zidove.
Ječala je, na trenutke gutajući vlastiti jauk, na trenutke izbacujući ga napolje poput katapulta, razbijajući zvučne, i ostale zidove stana.
Onda je zaista počelo da se pomera - to nešto, čvrsto, nepodnošljivo veliko, okruglo - počelo je da se kreće prema vertikalnoj osi tela, ka materici.
"J.ebem ti žensko, rodi se da se muči", uhvati se za frazu, jer, čovek se u situacijama ekstremne patnje hvata za svakojaka sranja, pa joj nećemo zameriti.
"Da već jednom prokrvarim i da završimo s tim!".
Mučenje je trajalo ukupno devet sati, za to je vreme desetinu puta ostajala bez daha na po dvadesetak sekundi, vrištala, preznojavala se, pala s kauča pa nastavila da se grabi za vazduh, vrišti i preznojava se na patosu. U trenutku prelaska iz jajovoda u uterus očne jabučice su pojurile van, iz lobanje, zaurlala je jedno gromko "Aaaaah!" u najnižim lagama kako bi njih, oči, rasteretila pritiska i sačuvala na mestu na kojem treba da budu, što joj je, uostalom, pošlo za urlikom.
Onda je postalo lakše.
Dubok udah, kao strpljivo potezanje sa dna plućnog zdenca, pa se uspravi u sed i nasloni leđa na kauč na kome se domalopre previjala.
Još uvek boli, ali sad je podnošljivo.
J.ebiga, moraće do toaleta. Ovo gura pa rastura. S mukom je ustala, pridržavajući se za nameštaj. Samo polako... Uložaka ono beše ima? Ima... Samo polako...
Na hodniku bi kasno - zaprepastilo ju je iznenadno snažno potiskivanje tog nečeg iznutra napolje;
mišiće materice koji udarnički krenuše s ritmičkim kontrakcijama nije mogla da kontroliše. Ne preostade ništa drugo nego da čučne, odupirući se levom rukom o zid, tu, gde se zatekla.
"Aaaaaaaah!"
Grunulo je napolje, i ostalo da visi u gaćama kao nelagoda.
Najpre disanje. Lagano, ravnomerno. Najpre doći sebi. Prošlo je. Napolju je.
Zavukla je desnu šaku među noge i opipala teret kroz helanke.
Ne. Nije moguće!
Ustala je i pingvinovim hodom dokaskala do toaleta. Skinu helanke, skinu gaće, pažljivo pridržavajući rukom da ne ispadne.
"O, j.ebem ti!", udari je u glavu.
"Snela sam jaje. Snela sam f.ucking j a j e !"
Bilo je veće od kokošijeg, veličine dečije glave, recimo. Omanje dečije glave. Ok, prevremeno rođene dečije glave, ako je dete rođeno jajoglavo.
Oprala ga je od sluzi, sukrvice i malih mesnatih delića zida materice koji podsećaju na pileću džigericu.
Obrisala ga je peškirom, odnela u naručju do dnevne sobe, sela na kauč i spustila ga na krilo.
Blistalo je sedefastim sjajem. Kucnula ga je, da proceni teksturu. Biser, majkumu.
Kucnula je ponovo, naslonila uvo na glatku beličastu površinu, i oslušnula.
Šum.
Nešto je unutra, definitivno, nešto što se pomera.
Hajde - de, činjenicu da je snela jaje nekako i da svari, jajna ćelija, u svakom slučaju, i važi za najveću ćeliju ljudskog tela i ovo bi moblo da se računa u anomaliju, jako malo moguću, istina, ali možda ipak moguću, ali da bi se u jajetu bilo šta mrdalo ono bi moralo biti oplođeno, a to već, bato, nije verovatnoća...
Legla je i sklupčala se, obrglivši jaje i dalje naslonjeno na uho kojem je prijala toplota ljuske.
Milovala ga je, verovatno nesvesna toga da ga miluje, kao što nije bila svesna ni toga da je počela tiho da peva morsku uspavanku, onu koju je danima pre toga vrtela na "ripit":
Idir ann is idir as
Idir thuaidh is idir theas
Idir thiar is idir thoir
Idir am is idir áit
Casann sí dhom
Nije primetila ni noć koja ju je ušuškala u meku tamu.
Usnila je s usnama priljubljenim uz sedef.
Ujutro ju je probudilo krckanje. Otvorila je oči.
Tačno na mestu gde je linija pogleda udarala u biser, pojavila se mala pukotina. Nazubljena, nepravilna.
"Krc!", sad se produžila za dodatni centimetar.
Krc, krc, sad se već račva, krc, mreža linijica se širi, uskoro prekriva celu površinu, KVRC!
Prvi komadić bisera se odvalio od jajeta.
Čekala je da nešto proviri, da se pomoli ručica, nožica, ili kljunić, ili peraje...
Ništa od toga, za sada. Gvirnula je okom unutra, ali u tami unutrašnjosti nije videla ništa osim meke beličaste izmaglice.
Krc!
Otpade još jedan komadić.
Kvrc, kvrc!
Otpadoše još dva, tri, četiri.
Ugrizla se za usnu, a onda nežno, sasvim nežno, palcem i kažiprstom počela da odvaja ostatke, držeći ovalnu osnovu jajeta na dlanu druge ruke.
Unutra, u bisernom čamčiću koji je preostao, čučalo je klupko melodije.
Majušno, delikatno, skoro pa bestelesno, magličaste teksture.
Podiglo je svoju nevidljivu glavicu i pogledalo je nematerijalnim, zamišljenim okicama.
Osmehnulo se nestvarnim osmehom.
Zamahnulo krilima, i poletelo kroz sobu.
Za njim se, kroz vazduh, vukao trag tonova i mekih, nepoznatih reči:
"Idir thuaidh is idir theas
Idir thiar is idir thoir
Idir am is idir áit
Casann sí dhom"
Kao da ti je neko zavalio čeličnu heklaricu u jajnik, pa čupa li čupa, divljački postojano - tako je Hanu bolelo već danima.
Na licu joj zamrznut monkovski izraz užasa, svi mišići napeti, savijena na kauču, u grču, šakama refleksno ali uzaludno pritiska stomak dole desno.
Kao da se unutra desila eksplozija, potmula, ali razarajuća.
Kao da se jajnik pretvorio u neka monstruozna, interiorizovana usta koja su do krvi zagrizla vlastiti natekao jezik.
Kao da joj je u utrobi Sizifova kamenčina koja će upravo da se zakotrlja niz jajovod, cepajući mu usput nežne zidove.
Ječala je, na trenutke gutajući vlastiti jauk, na trenutke izbacujući ga napolje poput katapulta, razbijajući zvučne, i ostale zidove stana.
Onda je zaista počelo da se pomera - to nešto, čvrsto, nepodnošljivo veliko, okruglo - počelo je da se kreće prema vertikalnoj osi tela, ka materici.
"J.ebem ti žensko, rodi se da se muči", uhvati se za frazu, jer, čovek se u situacijama ekstremne patnje hvata za svakojaka sranja, pa joj nećemo zameriti.
"Da već jednom prokrvarim i da završimo s tim!".
Mučenje je trajalo ukupno devet sati, za to je vreme desetinu puta ostajala bez daha na po dvadesetak sekundi, vrištala, preznojavala se, pala s kauča pa nastavila da se grabi za vazduh, vrišti i preznojava se na patosu. U trenutku prelaska iz jajovoda u uterus očne jabučice su pojurile van, iz lobanje, zaurlala je jedno gromko "Aaaaah!" u najnižim lagama kako bi njih, oči, rasteretila pritiska i sačuvala na mestu na kojem treba da budu, što joj je, uostalom, pošlo za urlikom.
Onda je postalo lakše.
Dubok udah, kao strpljivo potezanje sa dna plućnog zdenca, pa se uspravi u sed i nasloni leđa na kauč na kome se domalopre previjala.
Još uvek boli, ali sad je podnošljivo.
J.ebiga, moraće do toaleta. Ovo gura pa rastura. S mukom je ustala, pridržavajući se za nameštaj. Samo polako... Uložaka ono beše ima? Ima... Samo polako...
Na hodniku bi kasno - zaprepastilo ju je iznenadno snažno potiskivanje tog nečeg iznutra napolje;
mišiće materice koji udarnički krenuše s ritmičkim kontrakcijama nije mogla da kontroliše. Ne preostade ništa drugo nego da čučne, odupirući se levom rukom o zid, tu, gde se zatekla.
"Aaaaaaaah!"
Grunulo je napolje, i ostalo da visi u gaćama kao nelagoda.
Najpre disanje. Lagano, ravnomerno. Najpre doći sebi. Prošlo je. Napolju je.
Zavukla je desnu šaku među noge i opipala teret kroz helanke.
Ne. Nije moguće!
Ustala je i pingvinovim hodom dokaskala do toaleta. Skinu helanke, skinu gaće, pažljivo pridržavajući rukom da ne ispadne.
"O, j.ebem ti!", udari je u glavu.
"Snela sam jaje. Snela sam f.ucking j a j e !"
Bilo je veće od kokošijeg, veličine dečije glave, recimo. Omanje dečije glave. Ok, prevremeno rođene dečije glave, ako je dete rođeno jajoglavo.
Oprala ga je od sluzi, sukrvice i malih mesnatih delića zida materice koji podsećaju na pileću džigericu.
Obrisala ga je peškirom, odnela u naručju do dnevne sobe, sela na kauč i spustila ga na krilo.
Blistalo je sedefastim sjajem. Kucnula ga je, da proceni teksturu. Biser, majkumu.
Kucnula je ponovo, naslonila uvo na glatku beličastu površinu, i oslušnula.
Šum.
Nešto je unutra, definitivno, nešto što se pomera.
Hajde - de, činjenicu da je snela jaje nekako i da svari, jajna ćelija, u svakom slučaju, i važi za najveću ćeliju ljudskog tela i ovo bi moblo da se računa u anomaliju, jako malo moguću, istina, ali možda ipak moguću, ali da bi se u jajetu bilo šta mrdalo ono bi moralo biti oplođeno, a to već, bato, nije verovatnoća...
Legla je i sklupčala se, obrglivši jaje i dalje naslonjeno na uho kojem je prijala toplota ljuske.
Milovala ga je, verovatno nesvesna toga da ga miluje, kao što nije bila svesna ni toga da je počela tiho da peva morsku uspavanku, onu koju je danima pre toga vrtela na "ripit":
Idir ann is idir as
Idir thuaidh is idir theas
Idir thiar is idir thoir
Idir am is idir áit
Casann sí dhom
Nije primetila ni noć koja ju je ušuškala u meku tamu.
Usnila je s usnama priljubljenim uz sedef.
Ujutro ju je probudilo krckanje. Otvorila je oči.
Tačno na mestu gde je linija pogleda udarala u biser, pojavila se mala pukotina. Nazubljena, nepravilna.
"Krc!", sad se produžila za dodatni centimetar.
Krc, krc, sad se već račva, krc, mreža linijica se širi, uskoro prekriva celu površinu, KVRC!
Prvi komadić bisera se odvalio od jajeta.
Čekala je da nešto proviri, da se pomoli ručica, nožica, ili kljunić, ili peraje...
Ništa od toga, za sada. Gvirnula je okom unutra, ali u tami unutrašnjosti nije videla ništa osim meke beličaste izmaglice.
Krc!
Otpade još jedan komadić.
Kvrc, kvrc!
Otpadoše još dva, tri, četiri.
Ugrizla se za usnu, a onda nežno, sasvim nežno, palcem i kažiprstom počela da odvaja ostatke, držeći ovalnu osnovu jajeta na dlanu druge ruke.
Unutra, u bisernom čamčiću koji je preostao, čučalo je klupko melodije.
Majušno, delikatno, skoro pa bestelesno, magličaste teksture.
Podiglo je svoju nevidljivu glavicu i pogledalo je nematerijalnim, zamišljenim okicama.
Osmehnulo se nestvarnim osmehom.
Zamahnulo krilima, i poletelo kroz sobu.
Za njim se, kroz vazduh, vukao trag tonova i mekih, nepoznatih reči:
"Idir thuaidh is idir theas
Idir thiar is idir thoir
Idir am is idir áit
Casann sí dhom"