Jastvo i telo

Stvar je u tome sto u metafizickom nivou nema "naseg", "necijeg", "mojeg" itd. Kada nestane pojava zvana mozak nestaje i pojam odnosno osecaj poznat kao identitet, sopstvo.
Identitet je sacinjen od secanja, karakternih osobina i mentalnih predstava. Sve to nestaje unistenjem mozga.
Tako da ono sto ostaje ne moze se nazvati "mojom" metafizickom sustinom, "mojom" egzistencijom po sebi.

Може се назвати јер управо то што зовеш твоје ЈА нити можеш опазити, нити мислити. Па опет, у то си једино апсолутно сигуран да постоји и то зовеш ЈА.
Погледај уводни пост ове теме:
http://forum.krstarica.com/entry.php/20779-Dekart-Mislim-dakle-postojim
Ја није твоје тело, није ни онај камен испред тебе, ни оно брдо тамо негде. Ја је оно што опажа опажаје у свести а што никада само није опажено. Па опет ТО је оно за шта свако може са сигурношћу рећи да постоји и зове га именом "ја".
Добар пример тога да наше ја не зависи много од наших сећања и уопште хабитата у коме смо тренутно, јесу снови.
У сновима проживљавамо ситуације које су док их сањамо за нас најреалније а тек када се пробудимо схватимо да је то био сан.
Оно што је интересантно у томе јесте да док смо сањали били смо у многоме сасвим другачија личност, са другачијим сећањима, другачијим окружењем. На пример, они чести снови када сањамо да требамо изаћи на испит а нисмо спремни. Ту ситуацију тада доживљавамо као реалност, несвесни да смо завршили школу и несвесни свега онога што нам се од тада десило. Ми смо у тој ситуацији једноставно избрисали период после завршетка школе као да се ништа од тога није десило.
Или, када се у сновима срећемо са давно умрлим особама. Ми тада не памтимо да су они умрли. Једноставно сва та сећања о томе не постоје у нашој свести док то сањамо.
Међутим, кроз сву ту флуктацију где сећања ишчезавају, или се потпуно промене, или су сасвим другачија него ова која имамо у будном стању, све то прожима једно исто јаство. Јер у свим тим сновима био сам ЈА. Иако су сећања била другачија, околина око мене другачија, цео мој индивидуалитет другачији, јаство је било потпуно исто.
То нам може показати да заправо ништа суштински не губимо губитком сећања, или чак губитком свега што у овом будном сну знамо јер јаство које заправо чини нашу праву суштину остаје исто.
Мислим и да нам смрт доноси ситуацију сличну томе. Тај догађај је несумњиво велика промена у субјективној егзистенцији коју познајемо. Можда ћемо у смрти потпуно заборавити овај живот, можда га се нећемо сећати као што се нимало не сећамо сна кога смо прошле ноћи сањали и који је док смо га сањали био сушта реалност. А где је сада? Не знамо, нити га се сећамо.
Међутим, знамо да смо и у њему били ово исто ЈА као сада када смо под наводницима "будни". Иако заправо и даље сањамо.

Sve sto se javlja u svesti zavisi od mozga. Dakle i ako ostanemo na neoborivom idealistickom stanovistu da je svest izvan mozga a da je mozak u svesti opet ne mozemo da pobegnemo od toga da sve sto je objekat u svesti zavisi od mozga, pa neka je to i "nas sustinski identitet"!

Поента је да наш суштински идентитет није објекат у свести.
Ако под својим ЈА у самосвести налазиш само некакав објекат, некакву слику, онда си у праву да то са нестанком мозга нестаје. Али, ако у себи у самосвести налазиш субјекат схватићеш да је то нешто својеврсно независно од простора, времена, каузалитета. И то управо такво чини твоје ја.
Погледај овај унос о квалитативној множини. Јер је наш идентитет те врсте.

http://forum.krstarica.com/showthrea...tivna-množina

Субјекат је својеврсна егзистенција, коју налазимо у самосвести. Нешто што нема аналогију у појавном свету, али управо је ТО оно што чини твој идентитет. Никакав објекат већ ТО. Које ако се икако може описати речима то је овако како је урадио Бергсон:

"Život je psihološkog reda, a u suštini psihičkog je da sadrži nejasnu množinu članova koji se prožimaju. Bez svake sumnje, u prostoru, i jedino u prostoru, moguća je razgovetna mnogostrukost, gde bi svaka tačka bila apsolutno spoljna prema svakoj tačci. Isto tako, čisto i prazno jedinstvo susreće se samo u prostoru: to je jedinstvo matematičke tačke. Apstraktno jedinstvo i apstraktna množina jesu, kako se hoće, odredbe prostora ili kategorije razuma, jer prostornost i intelektualnost su precrtane jedna s druge. Ali, ono što je psihološke prirode ne bi se moglo tačno primeniti na prostor, niti potpuno ući u okvire razuma. Moje ja, u jednom datom momentu, je li jedno ili mnogostruko? Ako ga oglasim za jedno, odmah se diže unutarnji glas i protestuje, glas osećaja, osećanja, predstava na koje se moje ja deli. Ali, ako ga odlučno oglasim za mnogostruko, moja svest se isto tako jako buni, ona tvrdi da su moji osećaji, moja osećanja, moje misli samo apstrakcije koje ja izvodim na samom sebi i da svako moje stanje sadrži sva ostala. Ja sam, dakle, - treba usvojiti jezik razuma, jer razum jedini ima jezik - mnogostruko jedinstvo i jednostavna mnogostrukost; ali, jedinstvo i mnogostrukost su samo pogledi moga razuma na moju ličnost, razuma koji je uperio svoje kategorije na mene. Ali, ja ne ulazim ni u jednu ni u drugu, ni u obe u isti mah, mada obe udružene mogu dati jednu približnu imitaciju ovog uzajamnog prožimanja i ove neprekidnosti koju ja nalazim u osnovi sebe. Takav je unutarnji život, takav je takođe život uopšte."
Бергсон


Осећај самосвести и квалитативна множина не зависе од мозга.
Посматрај мозак као телевизор који из сигнала формира слику. Ако уништиш телевизор ниси уништио тиме тв сигнал.
Слично је и са мозгом и ствари по себи. Мозак креира слике али те слике нису идентичне ономе што се на тај начин објективише. А суштина је да оно што налазимо у самосвести као вољу, трајање, квалитативну моножину, није објекат, није слика.
Самим тим то није дело мозга, није дело интелекта, већ то додирује у "тв сигнал" у ствар по себи и њену суштину.

Uzmimo analogiju sa melodijom. Jer muzika je najbliza stvari po sebi. Sta bi se desilo kada bismo tokom izvodjenja neke simfonije uklonili sve klarinetiste? Kako bi to uticalo na simfoniju? Kada bismo pijanisti polomili jednu ruku. Kada bismo pola gudaca pokosili rafalom. Da li bi simfonija drugacije zvucala? A sta bi se desilo kada bismo bombom razneli citavu dvoranu? Koju bismo muziku onda slusali? Ako se unisti "materijalni" nosilac (ove navodnike nam je donela neoboriva filozofija idealizma-neoboriva samo u epistemoloskom smislu) sta ostaje od melodije?

Узрок музике није оркестар него уметничка инспирација, осећај мелодије, квалитативне множине, из које је композитор затим извео мноштво нота и на основу којих је оркестар одсвирао композицију.
Ако уништиш орекстар тиме ниси уништио инспирацију која је извориште мелодије и која није од појавног света. Мелодија није исто што и скуп нота поређаних једна до друге.
 
Poslednja izmena:
primeri neprihvatljivo očajni , pa sledstveno tome analogija izvučena iz njih je kao i i oni -arsenal svetlećih ljudi...nisam siguran da će Ljubo ovako nešto svojim zakonima o postanku odobriti.....
..mnogi ne priznaju postojanje zagrobnog života - ali od njega mnogo očekuju...a kako stvari stoje , džaba se kreči - život nas iz sekunde u sekundu bombarduje lošim vestima...svako "ja" odlazi u ništavilo postojanja....takve izvode i spozbaje u vezi toga ima svako "ja" - s'mozgom...no problem je, kako bilo ko bez mozga može imati uvid u bilo šta...ili onaj koji ima mozak kao kakvu pojavu - vremensku , recimo....mislim da su takvi sigurni u postojanje zagrobnog života !
 
123loncar;bt271969:
primeri neprihvatljivo očajni , pa sledstveno tome analogija izvučena iz njih je kao i i oni -arsenal svetlećih ljudi...nisam siguran da će Ljubo ovako nešto svojim zakonima o postanku odobriti.....
..mnogi ne priznaju postojanje zagrobnog života - ali od njega mnogo očekuju...a kako stvari stoje , džaba se kreči - život nas iz sekunde u sekundu bombarduje lošim vestima...svako "ja" odlazi u ništavilo postojanja!

Ja нe може отићи у ништавило постојања јер оно не познаје простор, време, каузалитет. О томе се ради.
Како нешто што нема облик, величину, трајање, а у шта смо, парадоксално, једино асполутно сигурни да постоји и што зовемо ЈА, како тако нешто може нестати? Или пак настати?

Може нестајати и настајати само у заблудама вас који сте индоктринирани материјализмом и позитивизмом.

Ради се о својеврсној егзистенцији која није даље трајање. А пред тако нечем мишљење стаје.

Dakle, jedino u odnosu na pojave pojmovi prestanka i trajanja nalaze svoju primenu, a ne u odnosu na ono što se u pojavama manifestuje, to jest u odnosu na suštinu-po-sebi stvari; zato, primenjeni na tu suštinu, ti pojmovi više nemaju nikakvog smisla. To se vidi i u činjenici da je nemoguće odgovoriti na pitanje koje polazi od tih vremenskih pojmova, i da je svaka tvrdnja u davanju takvog odgovora, svejedno s koje strane dolazila, izložena ubedljivim prigovorima. Mogli bismo, doduše, tvrditi da naša suština-po-sebi traje i posle smrti, zato što bi bilo pogrešno reći da ona propada; ali, mogli bismo isto tako da tvrdimo kako ona propada, zato što bi bilo pogrešno reći da ona traje i posle smrti; u stvari, tačno je i jedno i drugo. Tu bi se, dakle, moglo postaviti nešto nalik antinomiji. Međutim, ta bi antinomija počivala isključivo na negacijama. U njoj bi se subjektu suda odricala dva kontradiktorno suprotna predikata, ali samo zato što cela kategorija tih predikata ne bi bila primenljiva na taj subjekt. Ako se, međutim, njemu ta dva predikata odriču ne zajedno već pojedinačno, stiče se utisak da se kod njega dokazuje predikat kontradiktoran predikatu koji mu se odriče u tom trenutku. A to se zasniva na činjenici da se tu porede nesamerljive veličine, ukoliko nas problem premešta na teren koji ukida vreme, a ipak nam postavlja pitanje o vremenskim odrednicama, koje je, dakle, jednako pogrešno i pripisati i odreći subjektu; to upravo znači: problem je transcendentan. U tom smislu smrt ostaje tajna.

Шопенхауер
 
Poslednja izmena:
...ako je problem transcendentan , to bi značilo da je onostran....a ta onostranost može se razumeti kao nešto izvan realnog sveta , koji je posve energetski , matrijalno , prostorno i vremenski određen....da kažem ovostrani svet....
...no posve je mentalno pitanje , kako nešto koje je u svemu ovostrano može znati išta o onostranosti , pa čak da identifikije i probleme tog "sveta"...čak da je taj onostrani svet proizvod nečijeg zamišljanja , ta zamišljanja su sve u svemu ovostrana - ma koliko se taj zaneo u zamišljanju , svo to zanošenje je u ovom realnom svetu....i ma koju god on umne , duhovne , mentalne , intelektualne , ili pak neke treće moći koristio pri svom zanošenju u zamišljanju tog njegovog onostranog sveta - ipak sve to on čini u realnom svetu , posve matrijalno energetskom , prostorvremenom definisanim...i sve što se čini u ovom svetu , ovosvetsko je...čak i špekulacije sa onostranostima , ovo svetske su.....i pre spadaju u manipulaciju , nego u saznajne spoznaje !....a smrt nije nikakva tajna - bar ovosvetskoj spoznaji...tajnom je čini onostrana zamišljanja , a religijski idealizam svojom doktrinom o onom svetu tvrdi da je to preseljenje iz ovog u onaj svet - naravno , ko više plati tome je izvesnije preseljenje....oni koji ne plate , ili nedovoljno plate , zaglave se u među svetu večno ....propadnu u transcedentne crne rupe !
 
Нико ни не тврди да је онострано сазнајно. Још од Канта се дефинитвно одустало од ткз. спекулативне метафизике, или претензије да сазнањем достигнемо трансцендентно.

И тако би и остало да смо ми чисто сазнајући бића.

"Traženo značenje sveta, koji preda mnom stoji prosto kao moja predstava, ili prelaz od njega kao puke predstave saznavalačkog subjekta ka nečem što on osim nje još može da bude, nikad se neće naći, ako sam istraživač ne bude i nešto drugo sem što je čisto saznavalački subjekt (okrilaćena anđeoska glava bez tela)."
Šopenahuer

Међутим, ми нисмо чисто сазнајућа бића. Наша суштина је ствар по себи, ми извиремо из ње. Самим тим је можемо бар донекле досегнути моћима духа који нису сазнање.
 
Poslednja izmena:
Ipak nije tacno. Kad se mozak unisti nema UMA koji moze da razume informaciju. Lobotomiziranom coveku pokazi pismo, sliku, bilo sta i gledace ih nemo dok balavi. Unistenjem mozga nestaje i UM.

Ovaj video je upucen pre svega vernicima ali i filozofima koji misle da unistenjem mozga ostaje um (jednaki su vernicima u tom pogledu)


Oштећењeм или уништењем мозга мења се ум то нико не спори, али поента је да се не мења оно што налазимо у себи и зовемо ЈА.
То ЈА није исто што и ум.

Онолико колико њега можемо пратити у самосвести, констатујемо да се ради о својеврсној егзистенцији.

То надживљује смрт, а не ум.

"Naša saznajna moć potpuno je usmerena napolje zato što je ona proizvod moždane funkcije nastale radi pukog samoodržanja, to jest radi traženja hrane i hvatanja plena. Stoga svako o sebi zna samo kao o jedinki, onakvoj kakva se pojavljuje u spoljašnjem opažanju. Ako bi, međutim, čovek mogao da postane svestan onog što je on osim toga i van toga, onda bi on rado odustao od svoje individualnosti, smejao bi se upornosti svoje vezanosti za nju, pa bi rekao: „Šta me se tiče gubitak te individualnosti kada ja u sebi nosim mogućnost bezbrojnog mnoštva individualnosti?" On bi uvideo da, iako mu ne predstoji trajanje njegove individualnosti, ipak je to isto tako dobro kao da on ima takvo trajanje, jer on u sebi nosi savršenu kompenzaciju za njega."

Шопенхауер

А то је и велико обећање и утеха. Јер бисмо били у великој невољи ако би нам на располагању била оваква врста егзистенције, где имамо ум, субјекат и објекте испред њега. Све то са трилионима, квадралионима и гулонима година испред себе!

Погледај овај блог који сам писао о томе:

http://forum.krstarica.com/entry.php/39985-O-besmrtnosti

Нема боље и утешније вести од те, да нас после смрти чека нешто апсолутно другачије од свега што познајемо. Јер да је супротно били бисмо у великој невољи.

пс. Наравно, пред тиме се сада верујем код већине буди нагон за самоодржањем егзистенције, и они онда протествују. Они би хтели да своју бедну и јадну овакву егзистенцију продуже вечно. Јер им нагон из нутрине апстрахује разум и диже свој животињски глас.
 
Poslednja izmena:

Back
Top