Av. 4: Karatedo (Part 3)

Vilijam je stajao nepomično piljeći u Davida dok mu je drhtala donja usna. Očigledno je bilo da ne želi da ga udari. Međutim, Mojra je počela nestrpljivo da viče.“Počnite već jednom!“, odjekivalo je poljem, ali njih dvojica i dalje nisu ni stav zauzimali. Na sledeći Mojrin povik Vilijam se naklonio, dok je David prislonio šake na lice i prekrio oči poput deteta koje ne želi da gleda šta se dešava pre njim. Skakutala sam iza njega i došaptavala mu da se ni u kom slučaju ne nakloni, smatrajući da Vilijam onda ne sme da načini prvi potez. Nadala sam se da će Mojra već vremenom odustati, ali potom je pronašla Vilijamovu slabu tačku. „Vilijame... zar ti nisi vojnik?“ reče mu ironično. Izgledalo je kao da je ta rečenica bila lozinka kojom se otključava ćelija u Vilijamovom mozgu u kojoj je on zatvarao smrtonosnu i neobuzdanu zver jer je odmah nakon nje zario pesnicu u Davidovu glavu i srušio ga na zemlju a onda je pritrčao i počeo da ga šutira u stomak. Činilo mi se da bi ga ubio da ostali nisu dotrčali da ga obuzdaju. Mojra je očigledno znala kako da iskoristi Vilijama.
Velika gužva je nastala na poljani. Dok su jedni pokušavali da smire Vilijama, drugi su pokušavali da podignu Davida kako bi ga odveli do bolnice. Bio je polusvestan ali bez mogućnosti da pokrene bilo koji deo tela. Od suteva iskasljavao je krv, a na licu je počela da mu se ocrtava zelenkasto žuta modrica. Kada smo ga postavili na Eurosov vrat, sela sam iza njega pridržavajući ga i onda smo poleteli ka bolnici. Činilo mi se kao da letimo satima, ali ubrzo smo se našli u špilji koju su nazivali bolnicom. Preuzeli su ga ljudi koje rade tamo i uveli unutra ne dozvoljavajući mi da krenem sa njim. Ostavili su me da cupkam uznemireno ispred vrata.
Od bola u grudima pala sam na kolena i počela da plačem. Bolnički miris koji mi se širio nozdrvama podsetio me na majčinu bolest i mučenje i smrt. Počela sam da grebem lice i čupam kosu ne bi li uništili sebe i prestala da postojim. Međutim, priliku da istresem bes i bol pružio mi je Vilijam koji se pojavio u spilji. Oči su mu bile ožarene i pune suza dok su pomahnitalo gledale neodređeno i prestrašeno. Izgledao je kao da nije bio svestan šta je uradio, kao da je to učinio neko drugi a ne on, ali to me nije sprečilo da razuzdano potrčim ka njemu i počnem svom snagom pesnicama da ga udaram u grudi poput nekog ludaka. Aleksandar je me s ledja zgrabio i odvukao u stranu, ali ubzo sam se primirila kada se na vratima pojavio doktor.
 

Back
Top