Ljubavnici ne pišu poruke,
ne pišu pisma. Ne zovu.
Ljubavnici pišu pesme o tome
kako su uživali u tvom telu,
ili tvojim očima.
Čovek za gitarom i duvan u ustima,
smišlja novi ton za novo telo.
On voli samo jedan dan.
On ljubi samo jedan dan.
Ali ne piše poruke. Ne piše pisma.
Ne zove.
On svira,
i dodiruje telo gitare kao telo žene,
oblikujući rukom sve nevidljive tačke.
Ljubavnik ćuti,
ne pita zašto odlaziš bez pozdrava
i iskradaš se iz njegove
podstanarske sobe,
ranom zorom, dok spava,
i pored njega sav pošten svet,
dok sakrivaš lice od nepoznatih prolaznika
da ti ne vide tragove preljube,
u očima, na obrazima,
na usnama...
Ljubavnik počinje svoj dan
u kome više tebe nema.
Možda te zamisli ponekad
u svom tom dimu
u nekoj drukčijoj figuri koja se pomalja
iduće veče
na kauču njegove bake.
Ali ne piše poruke. Ne zove.
Ne pita zašto plačeš i zašto se smeješ
dok čitaš nepročitane poruke,
ni zašto mu dolaziš na dlan.
On ima svoju gitaru
i ima svoj stan.
U kome svira dvadesetčetiri sata
između pauza za san i pauza za tela
i njihovu biologiju.
On svira, on tako priča,
tako se oblači i tako diše,
tako izgleda.
I dok ostavljaš za sobom
jedno ništa
uz sve one pikavce u šupsli,
i prazne čaše u koje sipali ste konjak,
on ne pita kuda ćeš. Kome ćeš.
Ljubavnik ne piše poruke i ne piše pisma.
Ne zove.
On piše pesme...
Ili ih možda ni ne piše.
ne pišu pisma. Ne zovu.
Ljubavnici pišu pesme o tome
kako su uživali u tvom telu,
ili tvojim očima.
Čovek za gitarom i duvan u ustima,
smišlja novi ton za novo telo.
On voli samo jedan dan.
On ljubi samo jedan dan.
Ali ne piše poruke. Ne piše pisma.
Ne zove.
On svira,
i dodiruje telo gitare kao telo žene,
oblikujući rukom sve nevidljive tačke.
Ljubavnik ćuti,
ne pita zašto odlaziš bez pozdrava
i iskradaš se iz njegove
podstanarske sobe,
ranom zorom, dok spava,
i pored njega sav pošten svet,
dok sakrivaš lice od nepoznatih prolaznika
da ti ne vide tragove preljube,
u očima, na obrazima,
na usnama...
Ljubavnik počinje svoj dan
u kome više tebe nema.
Možda te zamisli ponekad
u svom tom dimu
u nekoj drukčijoj figuri koja se pomalja
iduće veče
na kauču njegove bake.
Ali ne piše poruke. Ne zove.
Ne pita zašto plačeš i zašto se smeješ
dok čitaš nepročitane poruke,
ni zašto mu dolaziš na dlan.
On ima svoju gitaru
i ima svoj stan.
U kome svira dvadesetčetiri sata
između pauza za san i pauza za tela
i njihovu biologiju.
On svira, on tako priča,
tako se oblači i tako diše,
tako izgleda.
I dok ostavljaš za sobom
jedno ništa
uz sve one pikavce u šupsli,
i prazne čaše u koje sipali ste konjak,
on ne pita kuda ćeš. Kome ćeš.
Ljubavnik ne piše poruke i ne piše pisma.
Ne zove.
On piše pesme...
Ili ih možda ni ne piše.