Žena

13.
Ksenija i Zoran, u dnevnom boravku.
ZORAN: Danima sebi postavljam pitanje: Zašto se toliko duša ovde hara i uništava medikamentima? A takvih umova tu ima da bi brzo izvukli iz bede ma koji kraj i ma koju oblast življenja, pa makar to bilo u govnima do guše.
KSENIJA: Molim te, ne budi prost!
ZORAN: Oprosti! Ali, pitam se i ovo: Treba li da promenimo mesta? Međutim, u ovoj pišljivoj zemlji nema toliko duhovnih kazamata da bi u njih stali svi oni bez mozga koji su sada napolju. I, naravno, poslednje pitanje je: Ko je sada tu zdrav i normalan?
KSENIJA: Opet si čitao novine? Još jednom dokazuješ da nisi čovek od reči?
ZORAN: Kako nisam od reči?
KSENIJA: Obećao si i sebi i meni da ćeš da se okaneš politike! Obećao si da nećeš da čitaš novine, da nećeš da gledaš na televiziji ništa osim filmova, da nećeš da razgovaraš ni sa kim ni o jagnjetu, a kamoli o Vuku... A, evo, po ko zna koji put si se razgoropadio kao da si za nekom govornicom! Eto, kako nisi od reči!
ZORAN: Oprosti, još jednom. Malo pre sam prelistao čiča Vladimirovu “Dugu"... Ej, mala, pa tebi je stvarno bolje?
KSENIJA: Jeste, bolje mi je. Izgleda da ću za vikend da dobijem otpust!
ZORAN: Kako - otpust?
KSENIJA: Lepo, dečko moj, otpust! Odlazim kući! Nije ti, valjda, žao zbog toga?
ZORAN: Kako bi mi bilo žao što izlaziš odavde! Nego... To, nekako, iznenada?
KSENIJA: Nije, dečkiću, iznenada, nije! Sve je redom išlo, samo ti nisi obraćao pažnju... Hoćeš li, molim te, da mi pomogneš da završim ovu temu? Doktorka traži da joj predam danas.
ZORAN: Koju temu?
KSENIJA: Slušaj! (čita) “Spojile se dve čestice. Nastala je treća. Rodilo se dete. Prvi susret sa životom: plač. Suze zbog sudara sa stvarnošću. Majčina strepnja nadjačava sve bolove. Žena postaje majka. Majčinstvo je čini lepom. Umesto umora - blaženi osmeh na licu..." Šta misliš?
ZORAN (rasejano): Sve je dobro... Mislim da se majčina ljubav razlikuje od nagonske ljubavi za opstankom, koju dete iskazuje prema njoj.
KSENIJA: Tako sam i napisala: “Dete, bespomoćni ptić, privija se na grudi majci, tražeći hranu."
ZORAN: Da, napisala si, ali da li shvataš koliko to grubo zvuči u odnosu na rečenice koje govore o ženi koja je postala majka?
KSENIJA: Shvatam. Slušaj dalje. (čita): “Ponovni susret rađa obostranu ljubav..."
ZORAN: Ja bih tu umetnuo jednu rečenicu.
KSENIJA: Koju?
ZORAN: Ovako, piši: “Ljubav deteta za nežnošću, nagonska potreba za opstankom, koju ta ljubav za nežnošću sadrži..."
KSENIJA: Nemoj da bude predugačka rečenica.
ZORAN: “... i majčina ljubav prema oživljenom delu sopstvene utrobe."
KSENIJA (pišući, ponavlja): Zašto “prema oživljenom delu"?
ZORAN: Pa, kako nije “oživljen"?
KSENIJA: Dobro, neka bude. Čekaj da pročitam ovo što sam napisala. (čita) “Ljubav deteta za nežnošću, nagonska potreba za opstankom, koju ta ljubav za nežnošću sadrži, i majčinska ljubav prema oživljenom delu njene utrobe."... “je" majčina ljubav, prema...
ZORAN: Kako: “je"?
KSENIJA: Tako što ovo nema smisla. Evo, pročitaj.
ZORAN (čita): “Ljubav deteta za nežnošću i nagonska potreba za opstankom, koju ta ljubav za nežnošću sadrži, i majčinska ljubav prema oživljenom delu njene utrobe..."
KSENIJA: Ali, ta rečenica ništa ne govori. Ona ima dobre elemente, ali nema smisao. Ili, da kažem, na primer, “vidi se ljubav deteta za nežnošću", ili “oseća se ljubav deteta za nežnošću i nagonskom potrebom za opstankom"...
ZORAN: Dobro, stavi: Vidi se...
KSENIJA (čita): “Vidi se ljubav deteta za nežnošću i nagonskom potrebom ... i nagonska potreba (ispravlja) za opstankom...” Tako je u redu.
ZORAN: Sada ima smisao?
KSENIJA: Naravno. Dalje (čita): “Prvi i još puno susreta rađaju ljubav u koju se utapa ljubav trećeg. Njegova strepnja za voljenom rađa ljubav za tek stvorenim bićem. Majčinska ljubav je posebna, mnogo veseli, puno traži, ali i daje. U početku još nesvesna, nagonska, ali ljubav. Kasnije, malo sebična, ali uvek ljubav."
ZORAN: Rađanje je ništa drugo nego nagonski opstanak vrste. To je najobičnije parenje Homo sapiensa.
KSENIJA: Ja to vidim malo drugačije.
ZORAN: Kako drugačije?
KSENIJA: Nije rađanje samo opstanak, nego se iz ljubavi rađa novi život.
ZORAN: Nije tačno. To, onda, liči na priču sa rodom.
KSENIJA: Ne, ti grešiš. Isuviše svodiš na nagon.
ZORAN: Nagonski i jeste...
KSENIJA: Jeste i nagonski, ali ima tu mnogo duše, mnogo duha. Iako je površina čisto nagonska, suština je duhovna.
ZORAN: Kakav duh, do đavola, kad rađanje ne postoji bez seksualnog čina, bez koitusa, a sve to je najobičnije parenje mužjaka i ženke! I ko je tebi rekao da nije dobro to što si napisala?
KSENIJA: Zlata. Ona je nastavnik srpskog.
ZORAN: Ma, koja Zlata. Ona je bivši nastavnik srpskog, daleko od škole, od dece. Toliko je daleko od svog posla da joj ne verujem ni jednoj izgovorenoj reči. Polujkanila gore od...
KSENIJA: Ja ne bih sad o tome. Ja sam za to da završimo ovu verziju, pa da posle procenimo koja je bolja i da se za nju opredelimo.
ZORAN: Jesmo li završili sa tekstom?
KSENIJA: Jesmo. Može li naslov da bude “Žena".
ZORAN: Zašto da ne može. Ali o tome treba odlučiti na kraju. Ne treba se iscrpljivati u toku rada.
KSENIJA: Dobro. (čita) “Ljubav hrani pupoljak, on se razvija, ali raste i ljubav. Dete postaje devojčica. Majka ponavlja priče što ih je čula od svoje majke..."

POHARANA DUŠE, drama
 

Back
Top