Imamo vikendicu blizu sela Slankamenački Vinogradi i puno vremena provodimo tamo. Svake nedelje, u novembru, lovcima je dozvoljen lov na fazane, tako da je tog dana kao na frontu. Jedne nedelje nam je u dvorište došao jedan pas - ptičar, mršav toliko da su mu rebra ispala. Navalio je da jede neke polutrule jabuke, toliko je bio gladan. Pas je bio toliko umiljat, da bi ga prisvojili da već nemamo Lakija. U blizini sam čuo razgovor lovaca i poveo sam ga, računajući da se nekom lovcu izgubio. Međutim, pas nije bio njihov, ali se jedan lovac javio da psu zna vlasnika i da će ga odvesti. Tako je i uradio.
Sutradan, na naše iznenađenje, ptičar je opet došao, gladan i žedan. Dali smo mu hleb, koji je za čas pojeo. Sad smo se zabrinuli šta ćemo sa psom, koji se privio uz nas. Počeo sam da zovem lovačka društva u Slankamenu i Krčedinu, međutim, niko nije prijavio da je izgubio psa. Čak sam dobio informaciju: da neki lovci namerno ostave psa nakon lovne sezone.
U kasno popodne, rešio sam da psa odvedem do Slankamena. Pošli smo pešice, preko 6 km. Pas je trčkao oko mene, i pri svakom nailasku vozila on je išao pored moje noge, gledajući me onim pametnim psećim očima kao da hoće da mi kaže: sad sam siguran pored tebe!
Ušli smo u Slankamen, pas je išao pored mene, nailazili su ljudi i gledali lepog psa. Utom je naišlo troje dece oko desetak godina, i počela da se igraju sa psom. Oni su polako odmicali, a pas je išao sa njima. Ja sam polako krenuo ka centru da uhvatim autobus i vratim se u vikendicu. Celo vreme me je grizla savest da sam funjarski ostavio psa, međutim, računao sam - pas je rasan ptičar, neko će ga zbog toga i uzeti ili će pak naći vlasnika.
Došao je autobus, vratio sam se kući, ali, još uvek mi u stomaku stoji kamen - šta je bilo sa psom?
Sutradan, na naše iznenađenje, ptičar je opet došao, gladan i žedan. Dali smo mu hleb, koji je za čas pojeo. Sad smo se zabrinuli šta ćemo sa psom, koji se privio uz nas. Počeo sam da zovem lovačka društva u Slankamenu i Krčedinu, međutim, niko nije prijavio da je izgubio psa. Čak sam dobio informaciju: da neki lovci namerno ostave psa nakon lovne sezone.
U kasno popodne, rešio sam da psa odvedem do Slankamena. Pošli smo pešice, preko 6 km. Pas je trčkao oko mene, i pri svakom nailasku vozila on je išao pored moje noge, gledajući me onim pametnim psećim očima kao da hoće da mi kaže: sad sam siguran pored tebe!
Ušli smo u Slankamen, pas je išao pored mene, nailazili su ljudi i gledali lepog psa. Utom je naišlo troje dece oko desetak godina, i počela da se igraju sa psom. Oni su polako odmicali, a pas je išao sa njima. Ja sam polako krenuo ka centru da uhvatim autobus i vratim se u vikendicu. Celo vreme me je grizla savest da sam funjarski ostavio psa, međutim, računao sam - pas je rasan ptičar, neko će ga zbog toga i uzeti ili će pak naći vlasnika.
Došao je autobus, vratio sam se kući, ali, još uvek mi u stomaku stoji kamen - šta je bilo sa psom?