Najverniji čovekov prijatelj

Imamo vikendicu blizu sela Slankamenački Vinogradi i puno vremena provodimo tamo. Svake nedelje, u novembru, lovcima je dozvoljen lov na fazane, tako da je tog dana kao na frontu. Jedne nedelje nam je u dvorište došao jedan pas - ptičar, mršav toliko da su mu rebra ispala. Navalio je da jede neke polutrule jabuke, toliko je bio gladan. Pas je bio toliko umiljat, da bi ga prisvojili da već nemamo Lakija. U blizini sam čuo razgovor lovaca i poveo sam ga, računajući da se nekom lovcu izgubio. Međutim, pas nije bio njihov, ali se jedan lovac javio da psu zna vlasnika i da će ga odvesti. Tako je i uradio.

Sutradan, na naše iznenađenje, ptičar je opet došao, gladan i žedan. Dali smo mu hleb, koji je za čas pojeo. Sad smo se zabrinuli šta ćemo sa psom, koji se privio uz nas. Počeo sam da zovem lovačka društva u Slankamenu i Krčedinu, međutim, niko nije prijavio da je izgubio psa. Čak sam dobio informaciju: da neki lovci namerno ostave psa nakon lovne sezone.

hpim5877.jpg


U kasno popodne, rešio sam da psa odvedem do Slankamena. Pošli smo pešice, preko 6 km. Pas je trčkao oko mene, i pri svakom nailasku vozila on je išao pored moje noge, gledajući me onim pametnim psećim očima kao da hoće da mi kaže: sad sam siguran pored tebe!

Ušli smo u Slankamen, pas je išao pored mene, nailazili su ljudi i gledali lepog psa. Utom je naišlo troje dece oko desetak godina, i počela da se igraju sa psom. Oni su polako odmicali, a pas je išao sa njima. Ja sam polako krenuo ka centru da uhvatim autobus i vratim se u vikendicu. Celo vreme me je grizla savest da sam funjarski ostavio psa, međutim, računao sam - pas je rasan ptičar, neko će ga zbog toga i uzeti ili će pak naći vlasnika.

Došao je autobus, vratio sam se kući, ali, još uvek mi u stomaku stoji kamen - šta je bilo sa psom?
 
:think:

....gledajući po ulicama , ti čovečiji veliki prijatelji , imali su nesreću da neljude vide kao ljude....to duhovno pseće slepilo , kako kakva infekcija zaposeda i običan svet , najvne i obične ljude , pa često za svog života svoje živote prepuste u ruke ništarija , neljudi - prostačkih političara.....oni , koji su dodirnuli dno tih bolesti , viđaju se po kontejnerima , dele sve sa napuštenim "velikim čovekovim prijateljima , ispred narodnih kujni , cekava i po trotoarima sa ispruženim rukama....oni koje ova savremena bolest , "duhovno pseće slepilo " , nije totalno zaposela , kriju se po budžacima - beduju , na ivici samouništenja....

...to je sad patriotska stvar , štednja na svemu , na kučićima , mačkama , papagajima , radnicima , penzionerima , bolesnima , sirotinji i nezaposlenima .....

....jedan ptičar , ko ni jedan .... gde propadoše i odoše toliki ijudi , nek idu i njihovi ljubimci !....čovek treba da se čuva da ne oboli od ove vrste psećeg duhovnog slepila !
 
Dušice, ne znam da li me prekorevate ili ne, ali, u svakom slučaju ste u pravu! U onoj vukojebini gde mi je vikendica, nidam mogao naći drugo rešenje već da ga odvedem do mogućeg staništa, pa šta bude. Ono što me teši je činjenica da je to ipak rasan pas i da će nekom dobrom čoveku zapeti za oko ili će, pak, pas da nađe svog vlasnika. Ono što me je razočaralo je bio stav lovaca da ih nije bilo briga.

Dušica D.;bt268045:
Dva puta ti se obratio za pomoć i shvatio da je od tebe neće dobiti. Pošao je za decom jer i psi osećaju da su još jedino deca čistog srca i da jedino još od dece možeš dobiti i ljubav i pomoć.
 
Prekorevam ceo ljudski rod i sebe ubrajajući. Humanije je životinju uspavati no je pustiti ili izbaciti da luta i traži koru hleba po smeću. Ne retko se desi da nam ujedaju decu po parkićima, a oni su jadni samo izgladneli i uplašeni, ko zna koliko bubotaka su dobili pre nego što su nasrnuli na ljude. Moj stariji sin je jednom dolazeći iz N.S. na putu video kako čovek izbacuje iz kola kuče od nekih pola godine. Pokupio ga je i pratio čoveka do njegove kuće s namerom da ga upita kako je to mogao da uradi. Sreća pa je bio i krupniji i jači, lako je mogao batine popiti. Odneo je kucu kući, ali koliko takvih ima koji svoju kucu jednostavno izbace na ulicu i gotovo.
Ne prekorevam tebe lično, no evo i meni kamen u stomaku od kako pročitah tvoj blog.
 

Back
Top