Ima malo stvari na ovom svetu sirotinje i bednih duša njihovih gospodara , zbog koji vredi živeti ; naravno ako čovek nije toliko veliki kao sama aždaha , da u sebi izgradi svet kao terasu , sa koje će gledati sa uživanjem sve ljudske patnje u koje je ogrezlo svo čovečanstvo ! Da , malo toga može čoveku da nadu , stvori volju i energiju sa kojom se može istrajati u bedi duha paklenog sveta - kao što može očigledna istina !
Nju ne treba osmišljati , nju ne treba kazivati , njoj ne treba publika , nju ne treba braniti , njou ne treba dokazivati , za njom ne treba tragati , njoj ne treba ništa dodavati , nju ne treba ukrašavati - ona je takva kakva je i u svetu bednih duša , sija sama od sebe!
"Beogradska čaršija, ta među najopasnijim alapačama, majka najzlonamernijih ogovarača, doušnika, ucenjenih i ucenjivača, prepričavača i podmetača, a pre svega uplašenih i skrušenih, savijenih kičmi i beskičmenjaka sa fakuletskim diplomama i beznačajanim knjigama, tih mračnih 90-ih godina XX veka, kada protiv sopstvenog zla, od svojih ljudi, nije smela ni da pisne, nije ga volela nikako, i nije ga volela po zadatku. Beogradska čaršija je inače sklona tome da najviše kinji one slabije od sopstvenog kolektiva, ali da zato pomno ćuti pred jačim od sebe u Beogradu i Srbiji, pljujući skoro unisono one koje ne može da dohvati i koji su joj dovoljno daleko od očiju i dela. Upravo zato se u ozbiljnoj, međunardonoj političkoj areni stvari sa kod kuće autoritarnom, a u svetu submisivnom, begradskom čaršijom, tako lako završavaju. To je sudbina života bez identiteta i samopoštovanja. "
http://blog.blic.rs/1101/Zbogom-Tadeusz-Mazowiecki
Nju ne treba osmišljati , nju ne treba kazivati , njoj ne treba publika , nju ne treba braniti , njou ne treba dokazivati , za njom ne treba tragati , njoj ne treba ništa dodavati , nju ne treba ukrašavati - ona je takva kakva je i u svetu bednih duša , sija sama od sebe!
"Beogradska čaršija, ta među najopasnijim alapačama, majka najzlonamernijih ogovarača, doušnika, ucenjenih i ucenjivača, prepričavača i podmetača, a pre svega uplašenih i skrušenih, savijenih kičmi i beskičmenjaka sa fakuletskim diplomama i beznačajanim knjigama, tih mračnih 90-ih godina XX veka, kada protiv sopstvenog zla, od svojih ljudi, nije smela ni da pisne, nije ga volela nikako, i nije ga volela po zadatku. Beogradska čaršija je inače sklona tome da najviše kinji one slabije od sopstvenog kolektiva, ali da zato pomno ćuti pred jačim od sebe u Beogradu i Srbiji, pljujući skoro unisono one koje ne može da dohvati i koji su joj dovoljno daleko od očiju i dela. Upravo zato se u ozbiljnoj, međunardonoj političkoj areni stvari sa kod kuće autoritarnom, a u svetu submisivnom, begradskom čaršijom, tako lako završavaju. To je sudbina života bez identiteta i samopoštovanja. "
http://blog.blic.rs/1101/Zbogom-Tadeusz-Mazowiecki