Vekovni kontinuitet hrvatskog animoziteta prema Srbima

Mrkalj · 27.10.2013. u 02:56

Hrvatski sabor priznao postojanje Srba u Hrvatskoj 1861.

O tome se govorilo, ali pak sami dokument nije bio postavljan na ovaj forum.

Patrijarh Josif Rajačić je 1861. godine pisao Saboru u protest protiv pohrvaćivanja Srba i što oni nemaju prava. Sabor je u odgovoru po prvi put priznao egzistenciju Srpstva u Hrvatskoj:

U sliedstvu dopisa preuzv. g. Patriarhe Josipa barona Rajačića dd. 13. svibnja. t. g. kojim on u ime srbskoga naroda ulaže prosvjed proti tome, što je u ovdašnjoj saborskoj sjednici od 29. travnja t. g. izjavio veliki župan zagrebački Ivan Kukuljević, da je žiteljstvo vojničke krajine čisto hrvatsko, dočim po mnenju preuzvišenoga gosp. prosvjednika ima tamo i naroda srbskoga, bude na temelju izjave, po prienavedenom velikom županu Ivanu Kukuljeviću učinjene u tom: da on u dotičnom svom govoru u obziru krajišnikah iliti krajine hrvatsko-slavonske nije rekao, da u istoj krajini živi narod čisto hrvatski, nego narod naški, pod kojim izrazom je on pleme srbsko isto tako, kano i hrvatsko razumievao, zaključeno:

1. Izjaviti, da po tom upitni prosvjed prestaje biti predmetom svakog daljeg saborskog pretresanja, dočim nije ni ovaj sabor ikojom prilikom nijekao, dapače vazda pripoznao, da u troj. kraljevini ima i naroda srbskoga, te uviek želio, da Srbi i Hrvati kao najbliža i jednorodna braća jedan drugoga ime i pleme kao i narodnu svetinju ljubi i počituje i kao dosada, tako i u napredak u bratskoj slozi ostanu.

2. Umoliti svietlog bana, da zaključak ovaj Nj. svetosti Patriarhu dostaviti izvoli, nadalje;

3. Povodom tiem, što će dne 23. svibnja t. g. svetjejši Patriarha i arcibiskup karlovački Josip barun Rajačić u Karlovcih sriemskih obdržavati jubilarnu slavu svojega 50-godišnjega svećeničtva, zaključio je sabor;

4. Umoliti svietloga bana, da svetjejšemu Patriarhi u ime sabora troj. kraljevine čestitku pošalje i to brzojavnim putem, buduć radi kratkoće vremena pismena čestitka u pravo vrieme u ruke svetog Patriarhe prispjeti nebi mogla;

5. in corpore prisustvovati svečanoj službi božjoj, koja će se na rečeni dan u ovdašnjoj pravoslavnoj crkvi za otu crkvenu glavu braće Srbah obdržavati.

Mrkalj · 27.10.2013. u 02:58

Dr Frank Jozua - Josip, hrvatski političar jevrejskog porekla (10. april 1844, Osijek — 17. decembar 1911. Zagreb), idejni tvorac ustaške ideologije

Po rođenju je Jevrejin, kasnije se pokatoličio. Maternji jezik mu je bio nemački..Stranačka struja koju su predvodili Starčević i Frank prerasla je u Čistu stranku prava sa stranačkim dnevnikom Hrvatsko pravo. Nakon Starčevićeve smrti 1896., Josip Frank je preuzeo vodstvo stranke
Izraz Frankovci u hrvatskoj političkoj povijesti od kraja 19. stoljeća označava radikalne nacionaliste, neprijateljski raspoložene prema Srbima, nastao je prema prezimenu Josipa Franka.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Frankovci

Prikaži sadržaj

Aluzije Antuna Radića, utjemeljitelja hrvatske etnografije, u "Domu", na Jozefa Franka - "židovčića koji ne zna pravo nijedne hrvatske riječi" (drugi stubac, drugi pasus)

Pomenuti barun Rauh iz teksta:
Levin barun Rauch de Nyek (1819. -1890.), od 1867.austrougarski viceroj Slavonije-Hrvatske

Rauchovo ustoličenje za bana 1869. bilo je posljednje svečano, koje se održalo u Sabornici na Markovom trgu u Zagrebu. Bana su neposredno prije ustoličenja posijetili car Franjo Josip I. i carica Elizabeta. Zagreb je bio posebno svečano uređen. Svečanost ustoličenja bana trajala je tri dana. Drugog je dana, 9. rujna, ban položio prisegu.Bansku čast je obnašao do 26. siječnja 1871.

After the Revolutions of 1848, Croatia became a Habsburg crown territory separate from Hungary, but when the Austrian-Hungarian Ausgleich was signed, Austria-Hungary was created and Rauch was appointed as the acting ban (or viceroy) of Croatia on June 27, 1867. ..His heritage spawns from the noble house of “Rauch” literally meaning ‘Smoke’..
http://hr.wikipedia.org/wiki/Levin_Rauch

Mrkalj · 27.10.2013. u 03:12

Sabor je 1867. godine Srbima priznao i političku nacionalnost, te ravnopravnost sa Hrvatima, u svečanoj izjavi.

Svečana izjava Sabora iz 1867.

Ivan Vončina: Mi bismo danas imali u pretres uzeti kr. reskript i izradak saborskoga odbora u pogledu odnošaja Trojedne kraljevine naprama kruni i kraljevini Ugarskoj. Mi svi želimo, da se ti odnošaji uglave naprama pravednosti, prema koristi kraljevine jedne i druge; mi svi želimo, da ti odnošaji budu podobni učvrstiti i osigurati medju narodi krune ugarske toli potrebitu slogu i prijateljstvo.

Ako mi to želimo, to treba đa nam je najpreča želja i najpreče nastojanje o tom, da kod svoje kuće sve odstranimo, što je kadro smetati slogi medju sinovi ove zemlje, koji su jednoga roda, jedne krvi ali imena dvojega,
imena hrvatskog i srbskog.

U ovoj razlikosti imena tražili su i nalazili neprijatelji naroda našega svoju korist a vlastitu štetu našu; tražit će i nalaziti i u buduće, ako mi Hrvati svetčano neizjavimo, da je srbski narod u Trojednoj kraljevini sa hrvatskim istovjetan i ravnopravan. (Živio! Živio!) Ako imade izmedju braće Srba ikojega jošte, koji bi s te strane imao bojazan, ta bojazan neka od danas prestane; neka se u ovom ozbiljnom vremenu, koje doživismo i u oči težkih vremena, kojim na susret idemo, sav narod hrvatsko-srbski u Trojednoj kraljevini raduje i tješi sa zajedničkoga i ravnopravnog narodnog bivstva. (Živio!)

Prema tomu, gospodo, molim, da izvolite prihvatiti i sliedeći zaključak stvoriti: (čita)

„Sabor Trojedne kraljevine izjavljuje svečano, da Trojedna kraljevina priznaje narod srbski, koji u njoj stanuje, kao sa narodom hrvatskim istovjetan i ravnopravan". (Živio! burno i opetovano).

Predsjednik: Pošto je sabor Trojedne kraljevine od god. 1848. ovamo u svih svojih zasjedanjih čuvstvo bratimske sloge i zajednice prema braći Srbom ne samo priznao, nego i činom pokazao, s toga nemože mi se na ino, nego da na temelju izraženoga po čitavoj kući obćega uzhićenja predloženu svečanu izjavu jednoglasno primIjenom izjavim.

Poslije podneva istoga dana u ime trojedničkih Srba Jovan Živković:

Visoki sabore! Za zaključiti ovaj zapisnik, usuđujem se samo nekoliko riječi prozboriti. Na onu plemenitu i jednodušnu izjavu braće Hrvata i visoke ove kuće kojom se Hrvat uz Srbina i Srbin uz Hrvata ravnopravnim uspostavlja, budi od strane Srba za sada samo toliko odgovoreno: „Živila naša jednokrvna i ravnopravna braća Hrvati, koja ovim plemenitim činom živ pečat udariše našoj odsad uzajamnoj hrvatskoj i srpskoj slogi (Dugotrajan „Živio"); i ja želim da ova izjava od naše strane Srbalja također u zapisnik dođe."

Ova državno-pravna tradicija, izuzev jedne vrste prekida u vrijeme ustaške Nezavisne države Hrvatske, prekinuta je od strane Tuđmana i njegove Hrvatske demokratske zajednice po dolasku na vlast 1990. godine.

Mrkalj · 31.10.2013. u 05:17

Krvavi četvrtak
Prosvjedi u Zagrebu, 5. prosinca 1918. godine

Sukob na Jelačićevom trgu

Spomen ploča Prosinačkim žrtvama na Trgu bana Jelačića

Nezadovoljsto hrvatskoga pučanstva ujedinjenjem izražavalo se u mnogim mjestima, uznemireno stanovništvo i naoružani vojnici manifestirali su za Republiku.[SUP][1][/SUP] Kada je u Zagreb 2. prosinca 1918. godine, na večer, stigla vijest o proglašenju Kraljevine SHS malobrojan svijet koji je bio uz Svetozara Pribićevića i za ujedinjenje počinje manifestirati za novostvorenu kraljevinu. To se ponavljalo i narednih dana. Pravaši objavljuju u glasilu Hrvatska, br. 2207., od 3. prosinca, proglas: "Hrvatskom narodu": "Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja Petra I (...) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (...)".[SUP][1][/SUP] Dana 5. prosinca, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije, od kojih su mnogi bili naoružani, manifestirao za republiku došlo je do oružanog sukoba.[SUP][2][/SUP] Tadašnji šef policije Grga Angjelinović, saznavši prije za njihovu namjeru prosvjeda, postavio je na neke od kuća na Jelačićevom trgu naoružane vojnike (mornare) koji su zapucali iz strojnica na prosvjednike iz 25. i 53. pukovnije te prolaznike.[SUP][2][/SUP] Neki vojnici 25. i 53. pukovnije uzvratiše vatru ali kako bijahu nezaštićeni i na otvorenom trgu, podlegoše.[SUP][2][/SUP] Prema službenom izvješću u tom sukobu ubijeno je 13 (od toga 9 vojnika) a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika).[SUP][2][/SUP] Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika "Hrvatska", kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje. Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.[SUP][3][/SUP] Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.[SUP][1][/SUP]

Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: "U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!" Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.[SUP][4][/SUP]

Dr. Ivan Pernar opisuje sukob

Dr. Ivan Pernar sukob je promatrao s jednog prozora na Jelačićevom trgu i u narednom broju Radićevog časopisa Dom opisao je događaje:

"Oko tri sata i četvrt začuje se od strane Ilice klicanje "Živila republika!" Dolazilo je najmanje 600 oboružanih vojnika sa dvije mašinske puške. S Popovićeve kuće (na Jelačićevom trgu broj 4) htjelo se pucati na momčad. Nato je više vojnika podiglo u zrak puške i na puškama bijele marame, vičući: "Mi ne ćemo pucati. Nemojte ni Vi, nego nam dajte mašinske puške". Začas bude predana mitraljeza u kući broj 4. Nato je glazba zasvirala "Lijepa naša domovina". Vojnici pođoše u kuću broj 6, da im i oni predadu mašinsku pušku. U to vrijeme čuli su se ponovno poklici, da republikanci ne će pucati, samo neka ne pucaju kraljevci. Ne znam, što se događalo u kući broj 6; samo je pao jedan hitac, našto je napolje izletilo 6 do 8 vojnika. Oko 15 vojnika vratilo se natrag u kuću. Što se sada unutra događalo ne znam; ali nakon nekoliko časaka čuo se prasak pušaka. Planuše puške u veži kuće broj 6, a vojnici nagnuše jedan preko drugoga, te jedan ostade ležati pred vežom. Sada počnu rikati mitraljeze, i to prva republikanska od palače Prve hrvatske štedionice, druga iz kuće broj 6 na Jelačićevom trgu, treća iz Fellerove kuće (na uglu Jurišićeve ulice i Jelačićevog trga), četvrta kod svjetiljke lijevo od Jelačićevoga spomenika, a peta je bila postavljena iza samoga spomenika, ležeći potrbuške; ovi su se šćućurili, da se zaštite od taneta. Jedan ili dva bijahu do smrti ubijeni. Pucalo se iz Fellerove kuće i sa strane od ulice Marije Valerije. (U zahodu na uglu Jelačićevog trga i ulice Marije Valerije bijahu smješteni oboružani članovi "Srpskoga Sokola"). Tako su ubijeni još i preostali vojnici. Kad je pucnjava prestala, digne se jedan mališ, koji je bio ranjen u desnu ruku, radi čega je ljevicom držao desnicu. Od gomile kod spomenika ostade živ jedan jedini. Kada su kola došla po mrtve, ustade taj, - bio je narednik, a sav krvav od glave do pete, - pa zapita, gdje da se opere i gdje li je liječnik. Krva je natopila granitni postav bana Jelačića i okolišni pločnik. Užasna slika! Ljudi su od znatiželje dolazili, te su bez srca gazili po krvi."[SUP][5][/SUP]

Zagrebački časopis Riječ, br. 98. od 30. travnja 1921., donosi govor dr. Grge Budislava Angjelinovića u beogradskoj Skupštini, od 26. travnja 1921., u kojem je oštrim tonom napao hrvatsku pravašku politiku, kojoj je donedavno i sam pripadao, da nerado gleda na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušava isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj.[SUP][6][/SUP] "Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari", kazao je Angjelinović.[SUP][6][/SUP] Na to glas iz publike: "Vi u tome imate prakse."[SUP][6][/SUP] Dr. Angjelinović progovorio je o svojoj praksi u Zagrebu i pred skupštinskim zastupnicima ponovio što je to učinio u Zagrebu: "Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim",[SUP][6][/SUP] kazao je dr. Grga Budislav Angjelinović nakon pokolja hrvatskih prosvjednika protiv uspostave Jugoslavije. Premda je znao da je riječ tek o manifestaciji, Angjelinović je svjesno želio proliti krv da bi se u Beogradu mogao hvaliti kako je on umirio Zagreb.

Dr. Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., ISBN 953-169-000-6, knj. 1, str. 271.
Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., (prijetisak), ISBN 86-03-00771-3, str. 52.
Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., (prijetisak), ISBN 86-03-00771-3, str. 54.
Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., (prijetisak), ISBN 86-03-00771-3, str. 53.
Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., (prijetisak), ISBN 86-03-00771-3, str. 56.-57.
Večernji list: Hrvoje Dečak: Prosinačke žrtve: Zla sjena Hrvata nad rodoljubima ubijenima, preuzeto 17. veljače 2012.
Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., (prijetisak), ISBN 86-03-00771-3, str. 58.-59.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Prosinačke_žrtve_5._prosinca_1918.

Mrkalj · 03.11.2013. u 07:26

"Slava hrvatskog oduševljenja" povodom austrijskog osvajanja Beograda u decembru 1914.

Gradski načelnik:
Holjac Janko

Mrkalj · 01.01.2014. u 08:51

"Jest, ne bi bilo rata da smo odustali od svoga cilja da... broj Srba u Hrvatskoj padne ispod 3%" (F. Tuđman)

Piše: Mrkalj
1. januar 2014.

Da li je Tuđmanov rat za nazavisnost Hrvatske imao alternativu?

Da, naravno. Hrvati su relativno lako mogli (o)kupiti i pridobiti hrvatske Srbe na svoju stranu, garantovati im konstitutivnost, izbeći ustašku ikonografiju, "međuhrvatsku pomirbu", šurovanje sa ustašama iz inostranstva, izbeći otpuštanja sa posla viđenijih Srba, izbeći čistke u stanicama Milicije, obeležavanje srpskih stanova, okupaciju kasarni, šovinističke izjave i provokacije ili makar osudu i distanciranje republičkih zvaničnika, garantovati sva ljudska, građanska i kulturna prava. Da su to ponudili Srbima u Hrvatskoj, Hrvati bi imali hrvatske Srbe za saveznike protiv Miloševića i njegove samodržačke bahatosti. Međutim, time bi takva hrvatska nezavisnost neprestano bila uslovljavana srpskim faktorom, što svaki istoričar koji poznaje srpsko'hrvatske odnose do 1918. dobro zna kao činejnicu. To je kao izvesnost znao i dr Tuđman, pa je jasno i zašto je, dok se prethodnih trideset godina pripremao za svoje životno delo, odavno odustao od mirnog scenarija i pripremio onaj ratni.

"Ako tome dodamo da je Tuđman, kad se sve to završilo, rekao, to sam čuo na svoje uši: 'Jesam vam svima rekao, kad završi ovaj rat da će Srbi u Hrvatskoj pasti ispod tri posto?', možemo zaključiti da je uz 'Oluju', koja je predstavljala legitimnu oslobodilačku akciju, bio inkorporiran plan etničkog čišćenja koji je vjerojatno u nekim elementima dogovoren i sa Miloševićem jer su vlasti pobunjenih Srba takođe forsirale napuštanje teritorija." (Ante Nobilo, 6. mart 2001, Pravi odgovor)

Koji rat?

Tuđman kaže da će po završetku rata koji je Hrvatska povela radi sticanja samostalnosti broj Srba u Hrvatskoj pasti ispod 3 posto. "A, vas draga hrvatska braćo i sestre pozivam da sada prionemo na to da taj Knin oživi zaista, da ga naselimo, napučimo i ne samo Knin, nego i Benkovac, i Obrovac, i sva mjesta do Plitvičkih jezera i do Siska." (Tuđman, Knin, avgust 1995)

ponedeljak_kalendar_milosevic_i_tudjman_u_karadjordjevu.jpg

Zašto je Milošević stvarao Srpsku Krajinu?

Poznato je da je Milošević od početka imao "viziju" da krajiške Srbe naseli na Kosovo i Metohiju, što je kasnije potvrđeno dešavanjem na terenu. Zato Miloševića smatram saučesnikom zajedničkog zločinačkog poduhvata etničkog čišćenja Srba iz Srpske Krajine. Ne bih isključio da mu je tu ideju velikodušno sugerisao Tuđman, pogotovo ako se setimo da je Milošević u više navrata izjavio da je jedino što ga interesuje deo Bosne. Ako tome dodamo različit način (re)integracije "sektora Istok", miran, onda možemo biti sigurni da je Milošević, a prema Tuđmanovoj zamisli 1991. Krajinu stvorio radi progona Srba iz nje na Kosovo. To je razlog zbog kojeg su ga mnogi opozicionari sredinom 1990-tih optuživali za veleizdaju i zašto u Beogradu nikada neće dobiti ni ulicu, kamoli spomenik (iako su sada "njegovi" na vlasti). Njegov lik dominantno će se posmatrati kroz prizmu ratnog profiterstva, izazivanja bede u Srbiji, samodržaštva, uništenja institucija sistema, političke priučenosti i državničke kratkovidosti.

Zašto je pak Tuđman stvarao Srpsku Krajinu?

Stvaranjem Srpske Krajine Franjo Tuđman jednim je potezom prepolovilo broj Srba u Hrvatskoj, uništio im inteligenciju, materijalnu bazu i za sva vremena im okačio oko vrata breme velikosrpstva što će ih primorati da preispitaju srpski identitet. U Krajini ostaju mahom poljoprivrednici i radnička klasa, a u ostatku Hrvatske ostaju "Tuđmanovi Srbi", oni po gradovima, sa većim obrazovanjem, većim platama, koji su osuđeni na poslušništvo, na asimilaciju, na katoličenje i na javnu distancu i osudu svega što je srpsko (od Balvan revolucije do "čika Jove Zmaja"). Tuđman zna da će ta antisrpska klima dugoročno uticati na ono malo preostalih Srba u Hrvatskoj do potpune asimilacije i zato mu je potrebna potpuna konfrontacija sa "demonom velikosrpstva". Tuđman ga pravi od blata i u tome od Miloševića dobija zatraženu pomoć: "Slušaj Slobo, trebaju ti Srbi za Kosovo, ja ću ti ih isporučiti!" - "Lepo od tebe, Franjo, trebaju mi ali, jеbiga, neće da dođu milom. Zato te molim Franjo da primeniš silu, a ja ću poručiti mom čobanu Martiću da se ubije." Samim stvaranjem Srpske Krajine broj Srba u Hrvatskoj je prepolovljen, pa se može trezvenije porazmisliti o stvarnim inspiratorima "Balvan revolucije" i daljih dešavanja. Obezglavljenje Srba u Hrvatskoj odgovara i Miloševiću koji na čelo Krajine može da postavlja i smenjuje lokalne čobanske kadrove prema dnevnom raspoloženju. Dakle, "Tuđmanovi Srbi" i Srbi povratnici ostaju da žive sa velikosrpskom hipotekom, za koju može i baba sa pijace legitimno da ih opljune svakog jutra - dakle, otpisani kao Srbi.

Lehsandar · 02.01.2014. u 19:35

Vjekovna mrznja je iz niza faktora,prvo vjerska netrpeljivost,dalje zavist hr vlastele sto srbi nece da su kmetovi itd...

Mrkalj · 30.06.2014. u 02:02

Godine 821. Ajnhardov letopis beleži Ljudevitovo ubistvo svog domaćina i dobročinitelja, srpskog vojvodu:

Mrkalj · 06.07.2014. u 13:09

Negdar davno na Slovjenskomu Jugu obstajahu Srblji, koje još i Vlasima, a kasnije i Slavenima zvahu, i koji se u jeziku međusobom malo razlikovahu, a na samom jugu Grci ter Romani u primorskim gradovima koji mahom pomorci i trgovci robljem bijahu. Srpska se plemena od Crnoga do Bijelog mora protezahu, a kao da robolov međ srbaljskom nejači ne bi dostan za srpsku nesrjeću, međ srpske se strane stadoše azijatske horde Avara i Huna uvlačiti; koji od njih ostajahu tako se i posrbiše. Nuto, nesrjeće, nadrješe bezmal odjedared turkijski Horvati ter Tatarobugari ter ugrarska plemena koja, na zapadu ter istoku ter sjeveru Slovjenskoga Juga svrgoše Srbima njihove narodne vladare, ter otkidoše dijelove naroda srbaljskoga od narodnog duha i uzajamnosti srpske. Ugri u pređašnjim hunskim prostorima i jezik svoj Srbljima nametnuše. Hrvati međ Liburne, čakavce naše, uđoše i strahovladu turkijsku zavedoše, Tatarobugari na vrat Tračanima našim tiranskom čizmom stadoše. I skoro se Srblji duhom i dušom od Bugara i Hrvata oporaviše, kad li crkve, Rimska i Carigradska, stadoše svaka na svoju stranu natezati i podijeliše popola srpski narod. Pa ne bi ni to dosta, nego s istoka Turci Osmanlije stadoše nadirati i masu latinskogovorećih Romejaca ovkraj Stare Planine do srpske Dakije naguravati stadoše. Rijeka romanskoga i grčkoga naroda istok srpski preplavi i od središta svojeg odvoji ter se istok srpski, izgubiv dodira s maticom srpskom, duhovno potpuno pobugari. Jezik im se iskvari tako da se po grčkoj narodnoj gramatici pojednostavi što je bilo lagodilo ne samo tatarskomu vlastodržačkom sloju, već i silnom grčkom narodu bijaše lakše po svomu novi im jezik srpski oblikovati. Kako s istoka Turci pokrenuše narodne rijeke tatarske, romanske i grčke što utvrdi bugarsku svijest u istočnom dijelu naroda našeg, tako se na zapadu upne rimska crkva svim silama dovijati kako rijeke Srbalja s istoka ne bi srpsku svijest i narodni duh srpski među zapadnu sabraću koja propati pod turkijskom hrvatskom čizmom povratile. Tako je i dan danas.

Mrkalj · 07.07.2014. u 00:14

Mrkalj:
Hrvati poreklom štokavci ne postoje. I ono malo turkijskih Horvata što je došlo u Dalmaciju u 10. veku nije u potpunosti uspelo da ostvari etnogenezu među čakavcima (Liburnima). Posle su ih Ugri rasporedili prema kajkavcima, pa su njih uspeli da pohrvate od 16. do 19. veka. A, kad je izmišljen televizor, pohrvaćuju sve šta stignu, ne pitaju - albanski Hrvati u Hrtkovcima, torlački Hrvati (bre Mitke!) u Rumuniji, indijanski Hrvati Kroatani u Americi...

Sintetička nacija bez etničkog jezgra, koja ima krute i brze mehanizme za nametanje propisanih kulturnih obrazaca, nastavlja potpuno nekritički da usisava sve što može u cilju teritorijalne ekspanzije.

Muhlo, Buga, Tuga, Kosenc, Klukas, Lobel, Hrvat, zatim prvi hrvatski vladari Porga i Porin primer su turkijskih imena.

Mrkalj · 24.07.2014. u 22:17

Definicija Hrvatstva je antisrpstvo. Strani osmislioci hrvatstva kao ideologije, kao sekte i na kraju, kao državne nacije vekovima su zadajali katolike protiv svojih pravoslavnih predaka i sabraće.

821. godine Ajnhardov letopis beleži Ljudevitovo ubistvo svog domaćina i dobročinitelja, srpskog vojvodu (Ljudevit baš i nije bio Hrvat, ali su ga nakon 1000 godina - za svaki slučaj - pohrvatili, što je tim srboubistvom bilo tim lakše):

1586. hrvatski sabor je 20. aprila 1586. odredio da hrvatske haramije (lako naoružana pešadija od 1574. kao stalna jedinica za odbranu prelaza na reci Kupi i planinskih prelaza u unutrašnjosti.) "Vlahe koje uhvate, nakon ispitivanja mogu žive nabiti na kolac, kao što su to radile Osmanlije" (Šišić, 1917, 190, doc. 79). Acta comitialia regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 4. Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium, knj. 41. uredio Ferdo Šišić, Zagreb, 11917

1700. godine, upravnik imanja Zagrebačke biskupije, Ambroz Kuzmić, u izveštaju sačinjenom 3. novembra 1700. godine, napisao čak da bi bilo bolje "Vlahe „vsze poklati nego ztaniti“ (tj. nastanjivati). Razumljivo, trebalo ih je poklati zbog toga što nisu bili kmetovi, što nisu bili katolici, što nikako nisu hteli da prihvate status feudalno zavisnih podložnika sa svima teretima na koje su ovi bili obavezni.

1848. svedoči pismo Đorđa Nikolajevića, prote dubrovačkog, upućeno vladiki Jeroteju Mutibariću, iz Dubrovnika 22. marta 1848. godine. Nikolajević je pisao: „Ovom prilikom samo ukratko usuđujem se saobštiti, kako smo mi ovdje u Dubrovniku, odkako je konstitucija proglašena, umjesto veselja veličajšij strah podnijeli, budući su nam javno i u oči prijetili, da će nas na najmanje komadiće isjeći.

1873-1880. Kao hrvatski ban, Ivan Mažuranić se surovo obračunavao sa Srbima koji su osnivali srpske organizacije i isticali srpska znamenja: mnogi su izgubili službu i bili pohapšeni u Pakracu, Karlovcu, Osijeku, Daruvaru, dok je u Sremu poduzeo sve što mu u moći beše da suzbije plimu srpske svesti. Sam pomen srpskog imena smatran je prestupom, jer cilj je bila etnički čista Hrvatska

1870-tih, nakon što je odbijen na beogradskom liceju, Srbi su za Antu Starčevića,“blatni skoti”, “gnusna ropska stvorenja”, “nakot zreo za sjekiru”, “pseta austrijska”, “pseta pustjena s verige”, “smeće”, “pasmina slavoserbska po Hervatskoj”, "Srbe o Vrbe", "svrbež", "izmet Hrvatske", "Za Srbe sekiru", "narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah".

1880-1890-tih "Udri, udri in der Štat, Srbom štrik za vrat!" (za vreme "mađaronstva" i Hedervarija).

1895, za vreme posete cara pogromi, pustošenja i paljenja srpske imovine i prave hajke na Srbe.

1899, povodom Zmajevog jubileja, antisrpske demonstracije i razbijanje izloga srpskih dućana.

1900. rušilačke antisrpske demonstracije zbog rasprave u Saboru o srpskim zahtevima.

1901. U pismu Dragutina Jagića iz 1901, povodom smrti i sahrane kralja Milana u manastiru Krušedol: -"Da je na naše bilo, mi bi bili Milana dali mrtva 'per šub' ekspedirati još dalje od Biograda, jer i mrtvi Srbi još nam čine u Hrvatskoj smetnju i svađu."

1902. Kristalna noć u Zagrebu - polomljeni izlozi svih srpskih dućana u Zagrebu. Mnogi zagrebački Srbi postaju Hrvati. Raspravištarac Lesandar pronašao na Google books svedočanstvo jedne Srpkinje iz Zagreba o tom događaju, napisano na koricama knjige. Govori i o zapaljenim srpskim vinogradima oko Zagreba. "Te 1902. tri dana rulja je razarala srpske stanove, dućane, ustanove - ranjeno je stotinak lica, tih "vartolomejskih" dana i noći."

1908/1909. Veleizdajnički proces protiv pedesettrojice viđenih Srba iz Trojednice u Zagrebu. Hrvatski kulturni i javni radnik Isidor Kršnjavi zapisao je i ove riječi: "Bilo je vrijeme kada se pisalo da sve Srbe treba sjekirom utući. Ova misao imade nešto za sebe i to nešto vrlo važno, ona, naime, izriče otvoreno i dosljedno jedini način kojim bi se dala provesti hrvatska misao."

1908. antisrpske demonstracije u Zagrebu i neredi pred Aneksiju Bosne i Hercegovine.

1908. vođa hrvatske nacionalističke Pravaške stranke Jošua Frank dobio saglasnost od najviših vojnih krugova iz Beča da u slučaju rata između Austro-Ugarske i Srbije, zbog aneksione krize 1908, može organizovati pokolj nad svim Srbima u Hrvatskoj ili ih sve proterati.

1909. antisrpska divljanja i neredi u Zagrebu i posle Aneksije Bosne i Hercegovine.

1914. sve je spremno za istrebljenje i pokolj Srba povodom Sarajevskog atentata.

1914. "Slava hrvatskog oduševljenja" povodom austrijskog osvajanja Beograda u decembru 1914.

Gradski načelnik:
Holjac Janko

1914-1915. bestijalni masakri srpskih civila od strane hrvatskih vojnika u Austro-Ugarskoj vosjci

Genocid austrougarske vojske nad Srbima u Mačvi, u kojem su učestvovali i Hrvati

1918. Nezadovoljsto hrvatskoga pučanstva ujedinjenjem izražavalo se u mnogim mjestima, uznemireno stanovništvo i naoružani vojnici manifestirali su za Republiku.[SUP][1][/SUP] Kada je u Zagreb 2. prosinca 1918. godine, na večer, stigla vijest o proglašenju Kraljevine SHS malobrojan svijet koji je bio uz Svetozara Pribićevića i za ujedinjenje počinje manifestirati za novostvorenu kraljevinu. To se ponavljalo i narednih dana. Pravaši objavljuju u glasilu Hrvatska, br. 2207., od 3. prosinca, proglas: "Hrvatskom narodu": "Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja Petra I (...) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (...)".[SUP][1][/SUP] "Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!" Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.[SUP][4][/SUP]

Ovde nije reč o žrtvama nego o ideologiji koja je u njih uperila prstom. O žrtvama kasnije.

Mrkalj · 02.07.2015. u 14:03

Prof. dr Dejan Mikavica

Kontakt
◦ Kabinet: 354
◦ e-mail: mikavica at ff.uns.ac.rs
◦ telefon: 485-3940
Akademska karijera
◦ 2009. godine - Izbor u zvanje - vanredni profesor, Filozofski fakultet, Novi Sad
◦ 2004. godine - Izbor u zvanje - docent, Filozofski fakultet, Novi Sad
Oblast: Nacionalna istorija novog veka
◦ 2003. godine - Doktorat, Filozofski fakultet, Novi Sad
Oblast: Nacionalna istorija novog veka, (naslov rada: Mihailo Polit Desančić)
◦ 1994. godine - Magistratura, Filozofski fakultet, Beograd
Oblast: Nacionalna istorija novog veka, (naslov rada: Politička delatnost Laze Kostića)
◦ 1990. godine - Diploma, Filozofski fakultet, Novi Sad
Oblast: Istorija, (naslov rada: Srpski nacionalni program i Evropa 1844-1870)
Oblasti interesovanja i istraživanja
◦ istorija srpskog naroda u Habzburškoj monarhiji i Srbiji od kraja XVIII do početka XX veka
◦ istorija srpske državnosti i srpskih političkih stranaka u Austrougarskoj i Srbiji do 1918. godine.
◦ društvena i politička istorija Srba u Crnoj Gori i Hercegovini od kraja XVII do početka XX veka

Bibliografija

Монографије
1. Последњи српски панкалист : политичко-филозофска биографија Лазе Костића, Нови Сад, 2004
2. Српска Војводина у Хабзбуршкој монархији 1690-1920, Нови Сад 2005.
3. Политичка идеологија Светозара Милетића, Нови Сад 2006.
4. Михаило Полит Десанчић, вођа српких либерала у Аустроугарској, Нови Сад 2007.
5. Српско питање на Угарском сабору 1690-1918, Нови Сад 2011.
6. Политичка биографија Лазе Костића, Нови Сад 2011.
7. Историја Срба у Црној Гори 1496-1918, Нови Сад 2013.
Заједничке монографије (поглавље у књизи)
1. Светозар Милетић, Сабрани списи, I, Београд ,1999. (са академиком Чедомиром Поповом,
целоукпна едиција)
2. Светозар Милетић, Сабрани списи, II 1, Београд 2001.
3. Светозар Милетић, Сабрани списи, II 2 , Београд 2001.
4. Светозар Милетић, Сабрани списи, II 3, Београд 2001.
5. Светозар Милетић, Сабрани списи, III, Београд 2002.
6. Михаило Полит Десанчић, Успомене, Нови Сад 2006, аутор додатног текста Дејан Микавица
7. У духу националног препорода у књизи: Фрушка Гора, Београд 2007, 180-201. (коаутор)
8. Знаменита документа за историју српског народа 1538-1918, Нови Сад 2007.
(са Владаном Гавриловићем и Гораном Васином)
9. Историја за 8. разред основне школе, Београд 2001. (коаутор)
10. Историја Срба у Црној Гори 1496-1918. Нови Сад 2013. (са Гораном Васином и
Ненадом Нинковићем)
Чланци, расправе
- Бранко Павићевић, Данило I Петровић Његош, Београд 1990, Зборник Матице српске за
историју, 47/48 (1993), 203-204.
- Радош Љушић: Књига о Начертанију, Београд 1993, Зборник Матице српске за историју,
50 (1994), 238-242.
- Србијанци и Србија (1804-1858) у мемоарским делима Срба из Хабзбуршке монархије,
Перо и повест , Београд 1999, 19-40.
- Никанор Грујић у српском народном покрету1848-1849, Зборник радова Научног скупа
Српски покрет уреволуцији 1848-1849, Нови Сад- Београд 2000, 229-249.
- Српска штампа у Угарској о Другом српско – турском рату , Други српско-турски рат и
ослобођење југоисточне Србије (Зборник радова), Београд 2001, 129-141.
- О писмима Сверозара Милетића, Писмо (Зборник радова), Београд 2001, 167-175.
- Војводина у политичкој идеологији Светозара Милетића, Истраживања 15 (2004), 223-237.
- Конзервативна политика пречанских Срба, Култура полиса, бр.2-3, Нови Сад 2005, 8-15.
- Три тезе о црногорском случају, Зборник наша стварност и европска искуства,
Нови Сад 2006, 100-106.
- Светозар Милетић и Црна Гора, Балкан и Панонија (Зборник радова),
Нови Сад 2006, 245-253.
- Војводина у политичкој идеологији Светозара Милетића, Истраживања 15,
Нови Сад 2006, 223-237.
- Српско-мађарски односи и сарадња у политичкој идеологији Светозара Милетића,
Зборник Усуд суживота, Темерин 2007, 14-21.
- О Уставима Србије, Истраживања, бр. 17, Нови Сад 2006, 55-62.
- Светозар Милетић и црквено питање, Истраживања, бр. 18, Нови Сад 2007, 205-228
- Српско питање на угарском сабору (1860-1876), Зборник Српско-мађарски односи
кроз историју, Нови Сад 2007.
- Уставно питање у Карађорђевој Србији 1804-1813, Истраживања, бр 20,
Нови Сад 2009, 139-161
- Српска и мађарска државна идеја на Угарском сабору 1876 – 1918, Зборник радова
Извори о историји и култури Војводине, Нови Сад 2009, 199 – 275
- Војводина као програм у политици народа југоисточне Европе 1694 – 1918, међународни
скуп Сусрети култура, Нови сад 2009, 895 – 907
- Равноправност и дискриминација на Угарској диети 1690-1848, Истраживања, бр 21,
Нови Сад 2010, 213-261
- Калајев осврт на друштвено-политичку ситуацију у Босни и Херцеговини 1890,
Истраживања 21, Нови Сад 2010, 337-343. (са Г. Васином)
- Босна и Херцеговина у Милетићевој политичкој идеологији, Бањалучки
новембарски сусрети, Бања Лука 2010, 137 – 151.
- Војводина 1848-1849. у Политовим политичким импресијама, Извори о историји и
култури Војводине, зборник радова 2, Нови Сад 2010, 163-183.
- Dejan Mikavica: A magyarországi szerb és magyar nyilvánosság nézetei (1860-1868),
"Magyar-szerb kapcsolatok a történelemben 2001-ig", Baja 2011, 126-131
- Милетићевци на путу формирања странке 1860-1869, Истраживања, бр 22,
Нови Сад 2011, 309-324
- Потврдна диплома карловачког патријарха Прокопија Ивачковића, Истраживања бр 22,
Нови Сад 2011, 333-339. (са Г. Васином)
- Благовештенски сабор и Милетићева политика 1861, Годишњак Филозофског факултета
у Новом Саду, Нови Сад 2011, 51-58.
- Српско-хрватски односи и војвођанско питање 1848-1868, део 1, Истраживања бр 23,
Нови Сад 2012, 295-331
- Српско-мађарско јавно мњење о устанку у Босни и Херцеговини 1875-1878, у: Устанци и
побуне Срба у Турској у 19 веку, Ниш 2012, 79-93
- Војводина као идеја српске државности у Аустрији 1848 године, Војвођански простор у
контексту европске историје, Нови Сад 2012, 231-257
- Правно – политички положај словачког народа у идеологији Светозара Милетића,
Међународна конференција у Братислави, Словачка, Братислава, 2012, 69 – 76.
- Српско – мађарски односи уочи Трианона, Аргументи за очување и одржање Трианонског
мировног уговора, Хрватска, Бели Манастир 2012, 127 – 155.
- Први Балкански рат 1912/1913, друштвени и цивилизацијски смисао (Поводом ослобођења
Старе Србије и Македоније), Ниш 2012 (у штампи)
- Први балкански рат у политици српских либерала у јужној Угарској, Српске студије,
бр 3, Београд 2012, 55-62

Mrkalj · 06.07.2015. u 01:24

Original postavio Povjesničar

Pa sam Franjo Tuđman nije bio ustaša nego prvoborac partizan i Titov general.

To kažeš ti koji si vojsku JNA oko Dubrovnika zvao "četnici". Uključi mozak. Govorimo prevashodno o ideološkom i političkom ustaštvu, a onda i o realizaciji ideologije i politike u praksi.

A. Kao istoričar i ustaški ideolog Tuđman zaključuje

1) „da NDH nije bila samo puka 'kvislinška’ tvorba i 'fašistički zločin’ već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika (...) tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica“.

2) da je u Jasenovcu ubijeno 25.000 Srba. U prvom izdanju knjige "Bespuća povijesne zbiljnosti" 1989. godine Tuđman piše da je u Jaasenovcu ubijeno oko 40.000 ljudi i da su u tom ubijanju značajnu ulogu imali, nećete verovati, Jevreji. Tuđman je tvrdio da su u logoru Jasenovac Jevreji bili starešine baraka, predradnici, pa neretko i egzekutori. Tu je otišao tako daleko i napisao da su Srbe u Jasenovcu, u stvari, ubijali Jevreji, a ne ustaše. Te konstatacije iz prvog izdanja Tuđmanove knjige “Bespuća povjesne zbiljnosti” su izbrisane pa ih nema u drugom izdanju.

3) kako je sretan što mu žena „nije ni Srpkinja ni Židovka“.

B. Kao ustaša u praksi, Tuđman je proterao Srbe u Hrvatskoj iz Hrvatske svevši njihov broj sa 12% na 2%.

Tuđman, ustaša
(citati prema tekstu Viktora Ivančića (Sarajevo, 8. 10. 1960. — ) Dvojica u mraku)

Tuđman u svom djelu jamči da su ustaše tokom čitavoga rata ubile „oko šezdeset tisuća ljudi“, i to „u svim logorima i zatvorima NDH“ (str. 21). ...krasan primjer historijskog revizionizma

„Bespuća“ sadrže Tuđmanove opservacije o tome kako „židovski narod“ – ponovimo: „židovski narod“ – prema Palestincima vodi „tako okrutnu, genocidnu politiku da je s pravom okrštena kao judeo-nacizam“ (str. 160). I dok divljanje toga „judeo-nacizma“ traje i traje, piše Tuđman, „nitko od Židova ne diže glasa prosvjeda“. No, sasvim je drugačija situacija s narodom, prema povjesničarevu sudu, bila u nacističkoj Njemačkoj, gdje su žrtve genocidne politike bili Židovi: „Ne bi trebalo zanemariti povijesnu činjenicu da golema većina njemačkog naroda niti je sudjelovala u izvršenju niti je znala za provedbu genocida.“ I ne samo s narodom: „Čak i za većinu državnih i nacističkih dužnosnika ‘konačno rješenje’ židovskog pitanja značilo je tek da Židovi moraju napustiti Njemačku“ (str. 292).

Iz „Bespuća povijesne zbiljnosti“, u engleskome prijevodu, tiskanom o trošku hrvatske države, izbačeni su radikalno antisemitski intonirani dijelovi knjige, i to nakon intervencija iz međunarodnih krugova, tako da su sporni fragmenti ostavljeni samo u izdanju za domaću upotrebu, na materinjem ustaškom. Radi se prije svega o svjedočenjima Ante Cilige i Vojislava Prnjatovića o Jasenovcu koje Tuđman prenosi bez ikakva kritičkog odmaka (uz napomenu da su to i jedina svjedočenja preživjelih jasenovačkih logoraša koje on citira u knjizi), gdje ovi tvrde kako su Židovi „činili unutrašnju vlast u logoru“ (Prnjatović), te su se „često ponašali gore od samih ustaša“ (Ciliga).

Između ostaloga, Vojislav Prnjatović je kroz Tuđmanovo kapitalno djelo poručio sljedeće: „Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac. Oni su u logoru zadržali sve svoje mane no s tim da su one sada vidnije. Sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo su njihove glavne odlike“ (str. 318). Autor „Bespuća“ na to je imao potrebu dodati kako je izvještaj dotičnoga „sadržavao prilično vjernu sliku“ o „zbiljnosti“ u jasenovačkom logoru smrti. Čak ni to što je znao da je Prnjatović svoje svjedočenje, odmah po puštanju iz Jasenovca u ožujku 1942., dao komesarijatu za izbjeglice Nedićeve vlade u Beogradu, koja je u to doba u Srbiji nesmiljeno progonila Židove, Tuđmanu dakle nije smetalo da ocjenu kako „Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac“ predstavi kao „prilično vjernu sliku“.

Taj antisemitski smrad izjavljuje da je sretan što mu žena nije Srpkinja ni Židovka. Nema, uostalom, takvoga povijesnog revizionizma koji se ne može prevladati revizijom revizionista.

* * *

Tuđman lobirao kod Židova: Ustaše su počinili mnoge zločine
(piše: Sandra Veljković)

Tuđman navodi primjere solidarnosti hrvatskog naroda sa Židovima, ali i objašnjava neke kontroverze iz svoje akademske karijere.

Moja knjiga "Bespuća povijesne zbiljnosti" krivo je interpretirana, ustaški režim u NDH počinio je nebrojene zločine, sažetak je pisma koje je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman poslao 16. siječnja 1992. predsjedniku Svjetskog židovskog kongresa Edgaru Bronfmanu. Pismo, koje je nastavak lobiranja za priznanje Hrvatske, objavio je na svojim stranicama WikiLeaks.

Kao i u mnogim europskim državama, i židovska je zajednica u Hrvatskoj iskusila tragične gubitke, piše Tuđman u pismu koje je bilo u posjedu američkog veleposlanstva u Zagrebu te nastavlja: "Ustaški režim NDH počinio je nebrojene ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Bio je to režim pod zaštitom nacističkih i fašističke okupacije koji je svirepo progonio Židove i pripadnike drugih manjina, kao i političke neistomišljenike".

Tuđman navodi primjere solidarnosti hrvatskog naroda sa Židovima, ali i objašnjava neke kontroverze iz svoje akademske karijere.

"Kao povjesničar, posvetio sam mnogo stranica svojih knjiga analizama strahota nasilja s kojima se suočavao židovski narod u novijoj povijesti. Na moju veliku žalost, dijelovi knjige Bespuća povijesne zbiljnosti interpretirani su kao povijesni revizionizam ili antisemitizam. Kao nekadašnji borac protiv fašizma i predani demokrat, odbijam takve namjere", pisao je Tuđman.

Izrael je Hrvatsku priznao 1992., ali su diplomatski odnosi uspostavljeni tek 1997., nakon što je hrvatska vlast objavila izjavu kojom se izraelskom narodu i vladi ispričala zbog zločina u Drugom svjetskom ratu.

Mrkalj · 07.02.2016. u 12:48

Tako je govorio Franjo Tuđman

U nedostatku pametnijih i nedajbože korisnijih političkih ideja, predstojeće političke bitke HDZ je nakanio iznijeti na plećima upokojenog Franje Tuđmana. Japino ime sve češće je na usnama Jadranke Kosor, a od naroda kratkog pamćenja očekuje se da ****** priču, pa da svi skupa zagazimo u nove pobjede. Dvije povijesne pljačke, ona iz devedesetih i ova aktualna, imaju biti zaboravljene kad se birači opiju mišlju na (pre)minulog poglavara. Na ovom mjestu dajemo svoj skromni doprinos nastojanjima najveće oporbene stranke

Od ove sezone opet se nosi - Franjo Tuđman

O genocidnim promjenama:

"S jedne strane one neizbježno produbljuju povijesne razdore, razjaruju međunacionalnu mržnju i potiču osvetničke porive, pa sa svime time pridonose održavanju međunarodne zategnutosti i izbijanju sve novih i novih sukoba. S druge strane, dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i potrese'
(Bespuća povijesne zbiljnosti, 1989. godina)

20101205175359tudmannnnaaan111111111111111111111111111111.jpg

O malim stvarima koje čovjeka čine sretnim:

"Sretan sam da mi žena nije Židovka ni Srpkinja."
(travanj 1990, predizborni skup HDZ-a u Dubravi)

20101205175944aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaatudmannnnaaan111111111111111111111111111111.jpg

O stabilnosti u komunističkim državama:

"Uspostavili smo demokratski poredak stabilniji nego u bilo kojoj drugoj bivšoj komunističkoj državi."
(Franjo Tuđman u Tribunju, 14. 08. 1993. godine)

O hrvatskim prijateljima kojih nema:

"Pripadnici ste jednog slavnog naroda koji kako u povijesti, a tako ni sada nije imao prijatelje."
(Dr Franjo Tuđman u Tribimju, 14. kolovoza 1993. godine)

20101205175436tudmannnnaaan111111111111111111111111111111.jpg

O skromnosti i vlastitom doživljaju svog poslanja:

"Ako ne bi bilo Tuđmana, ne bi bilo HDZ-a, ne bi bilo Hrvatske!"
(svibanj 1994, razgovor s urednicima hrvatskih listova u povodu Dana državnosti)

20101205175506aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaatudmannnnaaan111111111111111111111111111111.jpg

O neovisnosti pravosuđa:

"Sudovi su donosili odluke bez mojega znanja!"
(Dr. Franjo Tuđman u interviewu hrvatskim listovima u povodu Dana državnosti, svibanj 1994.)

20101205175521aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaatudmannnnaaan111111111111111111111111111111.jpg

O veoma povoljnijim položajima:

Hrvatska je po prvi puta u svojoj povijesti u veoma povoljnijem međunarodnom položaju.
(Dr. Franjo Tuđman u interviewu hrvatskim listovima u povodu Dana državnosti, svibanj 1994.)

O izbjeglim i protjeranim građanima srpske nacionalnosti:

"Neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće."
(Franjo Tuđman na željezničkoj stanici u Kninu - Vlak Slobode, kolovoz 1995.)

O bezbrižnosti pred radom Haaškog suda:

"Mi ne možemo tražiti da poglavari Srbije dođu na Haški sud. Ako bismo vodili takvu politiku, mogla bi nam se obiti o glavu."
(svibanj 1996, sjednica Predsjedničkog vijeća)

O potrebama i željama:

"Pobjeda HDZ-a je potrebna radi očuvanja opstojnosti RH jer da nije toga i meni bi bilo lakše pustiti da se stranke natežu, a ja da budem izvanstranački predsjednik."
(Franjo Tuđman na 2. sjednici Glavnog odbora HDZ-a)

O sebi i drugovima:

"U strateškim su centrima iz kojih se određuje politika na dulje staze predvidjeli da s političke scene treba maknuti sve koji su krivi za raspad Jugoslavije. A to su Milošević i Izetbegović, pored Tuđmana."
(Franjo Tuđman na 2. sjednici Glavnog odbora HDZ-a)

O koncu i završetku:

"Ratno razdoblje je završeno, a bit će okončano do nekoliko mjeseci."
(Franjo Tuđman u Belišću, ožujak 1997. godine)

O beznačajnim formalnostima:

"Formalno je u Hrvatskoj nezaposleno 16-17 posto, međutim, stvarno nije niti 9 posto, jer su ti nezaposleni samo formalno nezaposleni."
(Franjo Tuđman u intreviewu hrvatskim medijima, svibanj 1997. godine)

O Dinamu i Pančevu:

"Kažu, vratite nam Dinamo. Što da im vratim? Jugoslaviju, Srbiju, Pančevo? To su ovi iz oporbe, koji ne znaju što znači imati vlastitu državu, našli par budala i dali im po sto maraka da viču na stadionu."
(Franjo Tuđman u Sportskim novostima, svibanj 1997. godine)

O starosti na ovim prostorima:

"Hrvati i Srbi su dvije najstarije civilizacije u ovom području."
(Franjo Tuđman u interviewu časopisu Leaders, srpanj 1997. godine)

O "našim ljudima" u Haagu:

"Odlazak naših ljudi u Haag znak je ne samo dosljednosti nego i jakosti naše međunarodne politike."
(listopad 1997, izjava za medije)

O genetici i prodanim dušama:

"Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno - prodane duše. Takvi su bili genetski programirani protiv slobodne i nezavisne hrvatske države."
(listopad 1997, proslava 7. obljetnice Mladeži HDZ-a)

O preprekama slobodnom društvu:

"Hrvatska je danas smetnja prodoru svjetske ideje o slobodnom društvu."
(Franjo Tuđman na proslavi 7. obljetnice Mladeži HDZ-a, listopad 1997. godine)

O povijesnim uzorima:

"Mene će povijest smjestiti bok uz bok s Francom, kao spasitelja zapadne civilizacije."
(travanj 1998, citat iz razgovora s Carlosom Westendorpom, New York Times)

O hrvatskom čovjeku i njegovom misaonom procesu:

"Ne znam odakle veleposlaniku Montgomeryju zaključak da hrvatski čovjek ne misli kao ja."
(prosinac 1998, na presici po povratku iz Moskve)

O skromnosti, klapa druga:

"Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: Znate, profesore generale - tako su me zvali osamdesetih godina - da niste Hrvat bili biste nobelovac!"
(lipanj 1999, intervju za HTV)

O vragovima koji opsjedaju Hrvatsku:

"Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti. Ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima. Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude."
(studeni 1999. godine, na povratku s liječenja u SAD-u)

sanja* · 07.02.2016. u 13:51

Malo samo da izdefinišemo neke pojmove.

Postoje ljudi i neljudi i u svakom narodu.

Postoji vekovni uzajamni animozitet hrvatskih i srpskih neljudi.

Ljude za to živo zabole.
Druže se i sa ljudima Srbima, i sa ljudima Hrvatima, i sa ljudima generalno.

Mrkalj · 13.02.2016. u 19:11

sanja*;bt285252:
Malo samo da izdefinišemo neke pojmove.

Postoje ljudi i neljudi i u svakom narodu.

Postoji vekovni uzajamni animozitet hrvatskih i srpskih neljudi.

Ljude za to živo zabole.
Druže se i sa ljudima Srbima, i sa ljudima Hrvatima, i sa ljudima generalno.

Pretpostavljam da nisam bio dovoljno jasan. Nije reč o ljudima nego o interesnim grupama i njihovim kontinuiranim interesima koji ciklički rezultuju ideološkom antagonizacijom tih ljudi i napredovanjem na istok. Cilj ovakve teme je osvešćivanje ljudi o tom problemu.

Mrkalj · 26.07.2016. u 15:16

Lesandar:
...

Подсећање на "генезу братољубља", ова жена је записала своју поруку на страницама једне књиге, вероватно јој је било веома важно.

На захтев многобројних обожавалаца следи транскрипција:

Године 1903 у септеберу у Загребу
се Хрвати на Србе окомише
све дућане ствари винограде
и штоје ко од Срба има уништиј
је то све брат Хрват.
Ово написа за спомен 18.2.1904.
Јулијана Кнежевић попадија Карловачка

https://books.google.rs/books?id=lV4tAAAAYAAJ&pg=PR16&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false

Mrkalj · 26.07.2016. u 15:24

Godine 1903. u septembru, u Zagrebu se Hrvati na Srbe okomiše; sve dućane, stvari, vinograde i što je ko od Srba imao, uništio je to sve brat Hrvat.

Ovo napisa, za spomen, 18. II. 1904. Julijana Knežević, popadija karlovačka.

sanja* · 26.07.2016. u 21:51

Uvek su popovi širili mržnju. Eto, šta da se radi.

A ima i ljudi, onih kojima nije bitno da li su Srbi, Hrvati, Urugvajci, Mađari ciganskog porekla...

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Mrkalj · 12.08.2016. u 13:26

Hoćeš li da kažeš da je popadija koja je ostavila svedočanstvo o pogromu širilia mržnju? Ili nešto drugo?

sanja* · 12.08.2016. u 13:54

Naravno da sam to rekla.

Mrkalj · 21.08.2016. u 23:00

Rekla si da popadija svojim zapisom istorije na korici knjige širi mržnju, a ne oni koji su palili srpske dućane i vinograde?!? Onaj ko se pasivno prema zlu postavlja, kao što ti činiš, njegov je saučesnik.

sanja* · 21.08.2016. u 23:09

Naprotiv, ja se vrlo aktivno postavljam prema zlu, a popadiju vidim kao jednako zlo kao ti koji su palili.
Ti, za razliku od mene, propagiraš srpsko zlo kudeći hrvatsko zlo. Dakle, dok se ja protivim zlu generalno, ti zastupaš jednu vrstu zla dok napadaš drugo zlo.

Nacionalizam je zlo po sebi, zlo koje je izrodilo i Jasenovac, i sva ostala sranja na ovim prostorima od drugog svetslog naovamo.
Popadija je očito naci, čim generalizuje mržnju na sve Hrvate.

Mojoj baki su otac i braća ubijeni u Jasenovcu - naravno da prezire ustaše, naravno da po zlu pominje ime Alojza Slapernika koji joj je lično u logoru ubio oca i braću a bio je prvi komšija - ali nikada, ali nikada nije generalizovala mržnju na sve Hrvate. Naprotiv, generalizovala je mržnju na sve nacionaliste, jer je nacionalizam uzrok ludila i klanja. Nema apsolutno nikakve razlike između neke hrvatske opatice koja mrzi sve Srbe samo zato što su Srbi, i neke srpske popadije koja mrzi sve Hrvate samo zato što su Hrvati.
Nema apsolutno nikakve razlike između hrvatskog i srpskog palikuće, ili hrvatskog i srpskog koljača.

Ali dobro, pretpostavimo da popadija možda nije bila zla nego prosto glupa, te da prosto zbog manjka intelekta nije mogla da napravi odmak od generalizacije.
Mada bih se ipak kladila na to da je navijala za Srbe, a ne za dobre - za razliku mog prijatelja Hrvata, koji je sina učio ovako:

Dominik (tada 5 godina) dobio figurice engleskih vojnika, pa se igra rata, Englezi protiv nekih drugih. Pita:
- Jesu li Englezi dobri ili zločesti?
- Nekad dobri, nekad zločesti.
- Aha. A Hrvati su uvijek dobri?
- Nekad dobri, nekad zločesti.
- A jesmo li mi onda za dobre ili za Hrvate?
- Za dobre.

Mrkalj · 22.08.2016. u 11:08

Umalo mi se učinilo da vičeš "mir, mir, mir, niko nije kriv!", pa izvini što sam to pomislio, budući da kažeš da to nije tvoj pristup i da si aktivni borac protiv zla.

Prema tome, naravno da si u pravu, Sanja. Dobri Hrvati su oni koji su od 1991. protiv tuđmanizma javno protestovali pored Manduševca, svi ti Hrvatski studenti puni želje za pravdom i dobrom. Kao i oni koji su 1941. izašli da se suprotstve pristupanju Trojnom paktu.

Problem je što ih niko nikada nije video. Niti će ih ikada videti.

Tvoj i moj nesporazum je u tvojem nepoznavanju istorije. Da sada ne pišem knjige pitao bih te nešto za razmišljanje: da li postoje dobri pripadnici Srpske radikalne (Šešeljeve) stranke?

Vekovni kontinuitet hrvatskog animoziteta prema Srbima

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Primećen član

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Drevna Kornjača

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Drevna Kornjača

Buduća legenda

Drevna Kornjača

Buduća legenda

Drevna Kornjača

Buduća legenda