Umne idiotarije

Takozvane “umne idiotarije”, recimo emisije tipa “Grand parada”, “Sve za ljubav”, “Farma”... i jesu namenjene najširim masama ljudske populacije, prosečnim individuama koje samo jedu, seru, pa ponovo jedu da bi opet srale, i tako ukrug... Takva bića nikada se ne zapitaju šta je smisao svega ovoga u čemu smo, ko je sve ovo stvorio i zbog čega. Takva bića ne mogu da se makar za tren uzdignu iznad svakodnevnih jedačko-seračkih relacija i odnosa, i da se zapitaju otkud sve ovo ovde, čemu sve to, iz kog izvora sve izvire i ka kom uviru sve uvire. Neizreciva veličanstvenost planete Zemlje, još veličanstveniji Sunčev sistem, nepojmljiva grandioznost i kompleksnost međuzvezdanih sistema, rasprostrtih u nepojamnom bezmerju vremena i prostora, takva bića nikada ne dotiče. Njima je najvažnije da imaju šta da žderu i, naravno, da posle toga dobro seru. Naša civilizacija nezaustavljivo se pretvara u žderačko-serački brlog, pod dirigentskom palicom Novog zverskog poretka, odnosno cionističko-sotonskih kreatura koje slepo služe svome gospodaru... Gde ste vi u svemu tome? Jeste li svesni ili nesvesni?

Mislim da sve muči pitanje postojanja, jedino su neki ljudi hrabri da otkrivaju šta je izvan ponuđene realnosti, dok su drugi u strahu, jer se boje da ne budu odbačeni od drugih, koji su opet u strahu, pa ne žele da gledaju u tom smeru...

Strah od odbacivanja je isto toliko iluzoran koliko i svi ostali strahovi. Onaj koji pre bi se reklo strepi, a ne da strahuje da će biti odbačen, takav nije u stanju da bilo šta stvara, već samo da izvšava. Hoću reći, takav je samo da bude rob i ništa drugo, odnosno “da ždere i sere”.

Strah je prvi veliki neprijatelj na putu spoznaje. Na putu prema inicijaciji, aspirante je kroz sva vremena vodila prva reč spoznaje. Ta prva reč jeste “smeti”. Smeti napustiti svet koji se nalazi u istraženim, i od našeg cerebralnog univerzuma prihvaćenim granicama. Smeti otkriti da se sve što je izgledalo savladano mora svakog trenutka dovoditi u pitanje. Smeti priznati da ništa nije izvesno osim neizvesnosti. Zar ne živimo, kao što i savremena nauka tvrdi, u “kontinuumu talasa verovatnoće”, što je kao pojam bar onoliko apstraktno koliko i pojam boga. Ali, napuštanje svojih shvatanja, svojih mišljenja i teorija, izaziva strepnju, pa i strah. Strepnja i strah, ipak, nipošto nisu isto. Čovek se boji nekoga ili nečega, ali strepi, a da i ne zna tačno od čega. Strepnja je zarazna. Strepnja se može proneti gomilom već i samo zato što tome pogoduje opšta atmosfera. Opšta atmosfera, neopipljivo polje, koje utiče na ponašanje ljudi, zapravo je ogromno polje sazvučja u kome trepere i šire se talasi što ih emituje ljudski mozak, uzburkan mislima, težnjama, sukobima i nadama. Kad se javi, strepnja narušava unutrašnju ravnotežu. U čoveku se sukobljavaju duboke, istinske težnje, i čulni zahtevi koje ima kao osoba koja postoji. Ta postojeća osoba u čoveku želi da uživa, da se nameće, da vlada. Ona želi da se potvrdi i žudi za svim zadovoljstvima koja joj čula mogu pružiti. Iz te žudnje, koju raspaljuju oruđa jedne usavršene tehnike, audio-vizuelna, psihološka, politička i intelektualna, rađa se strah. Strah pred stvarnošću života i eventualne osujećene mogućnosti da uživa dovoljno brzo, dovoljno dobro, dovoljno dugo u svemu što želi. Paradoksalno, čovek se boji i straha od straha. Strepnja se konstantno probija, pa čovek dolazi u iskušenje da odgurne ono za čim u stvari žudi. Na vlast tada stupa pometnja i čoveka hvata neka grozničava uznemirenost, koja svoj izraz nalazi u lavini teorija, parola i tvrđenja što obećavaju ključeve blaženstva. Zanos razularene dijalektike, neprestalna prepirka i jalova rasprava, zabašuruju istinsko pitanje koje čovek treba da postavi pod okriljem uzdrmane civilizacije: “Ko sam ja?”

Zapravo, civilizacija i nije uzdrmana. Ona je, na nesreću, odsutna. Odvojena od same sebe. Moderno shvatanje smatra da civilizacija obuhvata skup tehničkih sredstava kojima čovečanstvo raspolaže. Ta tehnička civilizacija je, očigledno, sveprisutna, ali ne treba smetnuti s uma da je civilizacija ukupan zbir civilizovanih ljudi. Civilizovan jeste onaj čovek koji sam i na ispravan način radi ono što treba raditi. On je po vrsnosti srca i duha ravnopravan sa svim ostalim ljudskim bićima, što pokazuje izvršavajući poslaništvo čoveka svesnog svog dostojanstva, ali on ne pripada toj gomili, jer je on istinski čovek koji, iznad doktrina, struktura, iznad mnjenja, ostaje živ i slobodan. Stoga, neophodno je učiniti da se rasprsne okvir jednog takozvanog civilizovanog društva, koje to u stvari nije.

A kako taj proces započeti? Neću zalaziti dublje u teorije koje se bave ovom problematikom, već ću jednostavno postaviti pitanje svakom ko strepi od odbacivanja: “Ko to može tebe da odbaci ukoliko si sebe osposobio sa samostalan i slobodan život?” U ovom pitanju se da primetiti i određena uslovljenost, koja neminovno poziva čoveka da se okrene svom unutrašnjem biću, i da po njemu kroji svet koji ga okružuje. Ko to odbacuje? Porodica, prijatelji, institucije, društvo... Svi oni su samo jedna masa koja stoji naspram individue. Naravno da ovo nije opšte pravilo, ali ako se zamislimo nad poslednjim istraživanjima, koja kazuju da je 70% populacije funkcionalno nepismeno, onda je posve jasno zašto živimo u svetu kakav jeste, ili da opet iskoristim reči: “Naša civilizacija nezaustavljivo se pretvara u žderačko-serački brlog, pod dirigentskom palicom Novog zverskog poretka...”

Čovek pre svega mora izvršiti revoluciju u sebi, a to znači otvoriti se za razumevanje uzroka opšteg sučeljenja, koje je samo projekcija našeg sopstvenog unutrašnjeg sukoba. Izvršiti revoluciju u sebi znači prevazići vlastitu protivrečnost, uravnotežiti svoje težnje i svoje potrebe, uskladiti dužnosti i prava, rečju biti u redu, jer “red”, ako se ne shvati kao nešto fizički korisno, nego kao izraz bitnih pojmova, prema kojima čovek treba da se upravlja, sadrži sliku savršenog stanja, stanja u kome vlada harmonija. Dovesti sebe u red znači imati smelosti da se umre u svojim navikama, mnjenjima i shvatanjima, koja sputavaju ono što se oduvek menja, te tako ostati živ. Tako se obistinjuje čudo da čovek može da bude bez ikakve prinude. Međutim, crni barjak današnje civilizacije, čije se viorenje vidi, nije simbol reda, a oni koji su njime mahali nisu bili ni slobodni ni civilizovani. Njih je strah obuzimao isto onako kao što je obuzimao i one protiv kojih su bili, jer svi ljudski poslovi isprepletani su do neodvojivosti. Apsurd stoji rame uz rame sa uzvišenim. Čovek osvaja kosmos, a tone u sukobe u kojima nisu pošteđeni ni žene ni deca. Nasilje nameće sopstveni zakon i velika je smetenost onih koji žele da shvate. Zbrka raste zavisno od bujice političkih, naučnih, medicinskih i drugih novosti, koje tokom celoga dana pothranjuju radoznalost masa i njihovu želju za senzacijama. Usled pometnje i straha, promišljen čin uzmiče pred izvršenim činom, iz bojazni od nekoga ili nečega. Strepnja je već tu, a kompleks straha, čak i nesvesnoga, nagoni ljude da se upuste u sulude poduhvate iz kojih se kasnije veoma teško ispetljavaju.

Strah sužava i iskrivljuje izgled stvari. Da li strah oduvek postoji? Da li je povezan sa prostorom kojim se krećemo? Da li ga uzrokuje vreme? Čovek je još uvek zatočenik vremena i prostora, zatočenik jednog sveta koji ograničava vidik. Otuda se postavlja pitanje: “Može li se ta tamnica izbeći?” Može, ali pre ove pomenute magične reči “smeti”, stoje druge dve - “znati” i “hteti”.

Aristotel nije bez razloga stavio mudrost ispred svih nauka. Zar upravo mudrost ne proglašava sreću za najviši cilj svekolikog ljudskog delanja? Zar upravo mudrost ne izlučuje inteligentno delanje, kao odraz čistog uma? Zar upravo inteligentno delovanje ne omogućuje čoveku da istinski ispuni svoju ljudsku sudbinu? Dajmo, stoga, reći da se odgovor nalazi u procesu traganja za mudrošću kojom prodiremo u neznanstva tajne nauke o tajnama prirode, hermetičke nauke zvane i okultnom, ali koja je takva samo za one koji se ne usuđuju da joj pristupe.

Treba prihvatiti realnost bez osude, bez odbijanja, bez odvajanja, bez projekcija, bez očekivanja... Neko je izabrao da bude slep i misli da je lep, a neko otvorio oči, video oko sebe, i ne želi da ga slepac više koči. Stoga, ako neko sere, pa i guzu nakon toga ne opere, čemu u vezi sa tim razbijati glavu? Bolje je nastaviti novu realnost, savijati je poput gnezda, usmeriti pogled ka realnosti gde vlada istinska sloboda, gde svuda teče pitka voda, gde svako ima svoj slatki dom, svoj vrt, i gde niko nema potrebe da bude škrt... Usmeriti pogled ka toj realnosti, i da se sutra radi o istinskoj stvarnosti, i za one koji su školovani da ne vide... Udružimo ideju. Udružimo akciju. Načinimo novu kreaciju, ovde, na planeti. Zar bi to moglo nekom da šteti? I ako bude nekog oštetilo, u svakom slučaju to je beznačajna manjina... i za njihov gubitak ne treba brinuti. Bolje ih udruženom akcijom zauvek skinuti sa scene. Oni su u svakom slučaju iza scene, ali nestaju kad se čovek iz sna prene... pa otvori oči... pa vidi...

Namaste.
 

Back
Top