Još jedna jesen u srcu

Eh, još jedna jesen, evo opet zahladni…
Severac samoće zahuča ponovo sa visina moga života,
zaledi svaki damar u dolini mojih snova, mojih nadanja.
Ponovo sada, kao i svaki put,
kada taj zloćudni putnik namernik
pruži svoje nemilosrdne kandže ka meni,
ja brižno stisnem onaj tvoj džemper,
zatvorim oči i osetim tvoju toplinu.
Da, onaj džemper ljubavi tvoje,
koji si nehotice navukla na moje ozeblo srce
jednog tmurnog jesenjeg dana,
kada je taj isti zloćudnik
zario svoje kandže u moju dušu.
Kao da te gledam sada...
svojim drhtavim, nespretnim prstima
pokušavala si da zakopčaš sve one male dugmiće
osećanja, želja, snova, devojačkih nadanja,
mučila si se da me ne dotakneš svojom čežnjom,
krila pogled, obećanja,
smešila se osmehom devojčice koja želi
dok si mi nameštala džemper…
Da, prođoše godine,
taj stari džemper me još uvek greje,
od svih severaca krije.
Mada su šare tvojih osmeha sada izbledele,
i mada su se niti tvojih šaputanja istanjile,
i mada je toplina tvojih poljubaca potpuno nestala,
ja ga ipak još uvek čuvam, da,
ne rekoh ti nikada,
ali nikada ga nisam ni skinuo…
 

Back
Top