Brazil

ovo je moja prva u nizu priča koje bih pokušao da objavim sledeće godine... postavljam je kao blog da vidim kako će javno mnjenje da reaguje... i nije bas lako...

Jutro. Sunce se prolilo po nežno plavom nebu svojim krvavo crvenim zracima, vrlo daleko, čak do tvojih kapaka. Obasjalo je tvoje nežno uvijene trepavice. Stidljivo otvaraš oči. I ne daš da san pobedi javu. Ljuta na sunce, na jutro i svu onomatopeju koje sa sobom donose, okrećeš jutru leđa. Pored sebe ugledaš njega. Onog ko te u noći pokriva, ko ti donosi čašu vode i mazi te po kosi dok ne utoneš u san. Njegovo bledo lice, umorno od stresnog života 21.veka smeši se jutru. Ali se ne budi. On zna da je šest sati i petnaest minuta i da još ima vremena.
Ti gledaš svog anđela. U njegovim borama tuga, u usnama vrelina one nekadašnje mladosti i pokoja seda u kosi. I spava. I smeši se jutru.ali ne budi se.
Gužvaš rukom posteljinu i shvataš da je došlo vreme da ustaneš. Skidaš sa sebe slojeve pokrivača, kupljenih na sniženju u Atini. Protežeš se kao mačka, gotovo do jranice bola i češkaš se za svoju sveže ofarbanu kosu. Nogama tražiš svetlo plave papuče sa plišanom aplikacijom LOVE i kad ih nađeš ustaješ iz tople postelje i još jednom pogledaš anđela koga si izabrala da mu budeš tu u dobru i u zlu. Osmehneš se svojoj kućnoj biblioteci koju si gradila dugo, polako i vrlo temeljno, kao da gradiš palatu. Svaka knjiga među i na koricama čuva svoju priču, svoje bolove i radosti. Ulaziš u kuhinju boje trula višnja i, opet tiho tražiš džezvu, onu anđelovu omiljenu. Velikog je obima, i na metalnom omotaču bele boje stoji natpis KAFA OD LJUBAVI. Konačno je nađeš negde u ormarićima iznad tvoje glave i uzimaš je, puniš vodom iz kuhinjske slavine i inspiriše te taj niz šumova. Daje ti inspiraciju, energiju, elan za novi dan pred tobom. Odlaziš do frižidera i vadiš šest pomorandži i oštrim sečivom noža ih presecaš na pola. Onda svaku ponaosob, dok na keramičkoj ploči šporeta voda već isparava i kuhinju ispunjava neopisivom toplinom. Svaku polovinu cediš u visoke staklene čaše i u isto vreme, kao prava žena zakuvavaš kafu, za čije se poreklo njeni proizvođači kunu u Brazil. Dobro, neka im bude.
Brazil. Kafa iz Brazila. Oni šumovi vode neopisivo podsećaju na besnu vodu Amazona što se obrušava po prašumskom stenju i dalje, onako latino divlje teče kroz sve atlase i geografske karte ovoga sveta. I na etiketicama nalepljenim na mirisnim pomorandžinim korama koje opijaju piše origin: Brasil. Brazil.
Brazil.
Brazil, je li? To je to. Ovaj dan mora biti u ritmu Brazila, mora biti vatren, prepun strasti, latentnog besnila i golih, preplanulih tela sa Kopakabane. Trčiš do muzičkog stuba, puštaš nov disk sa brazilskom muzikom i njišeš se mirisom mleka za telo sa plaža Sao Paula. I zamišljaš Ronalda, Roberta Karlosa i Ronaldinja kako igraju sambu sa tobom u noćnom kafeu, ali tvoj ludi noćni provod prekidaju baloni kafe koji dogorevaju na ploči od keramike. Kipi ti kafa. Trčiš i sklanjaš je, brzo zakuvavaš drugu i na nežno zelenom posluzavniku ulažiš u sobu svog anđela. Anđeo spava.
Anđeo spava.
Ko zna šta li je usnio, kakve mu tajne skriva jastuk. Budiš ga onako najtiše moguće, jer anđeo je plašljiv, miran, on te drži kao dve kapi rose na dlanu. On te vodi svuda sa sobom, ti čitaš njegove knjige, najstrožiji si kritičar, zbog njega plačeš kada je impulsivno nepažljiv, on je taj koji ti daje sve na dlanu, koji se kune da si plemenite krvi i da te ne zaslužuje. On je taj koji piše pesme i svaka je posvećena tebi. A ti se praviš da o tome nemaš pojma.
Ljubiš ga polako i on otvara svoje tako braon oči, koje prelaze u zift crnu. Optička varka. Prevarant od rođenja, u samom pogledu. Miriše na jutarnji znoj i širi svoje usne u blistavi osmeh. Kaže promuklo dobro jutro i topi tvoje srce. Topio bi i svačije drugo. Polako ustaje i odlazi u kupatilo.
Anđeo spava i dalje u tvom srcu.
Čuješ kako peva pod tušem i cela kuća miriše na njegov gel za tuširanje. Ispijaš prvi ukus kafe. I opet se teleportuješ svojim krhkim hedonističkim pistama, prugama, putevima do Brazila.
Rio. Karneval. Muzika svuda oko tebe i gomila siromašnih ljudi koji žive čitavu godinu da bi sve svoje probleme otresli u znoju igre. I ti igraš među zgodnim brazilkama, čiji se kostimi ocenjuju kao sama granica ukusa, provokacije i kiča. I njihove grudi boje čokolade za kuvanje tresu se u ritmu Latinske Amerike. Ali, anđeo ulazi u sobu. Mazi te po sveže ofarbanoj kosi. Miriše na pomorandže. One prave brazilske. Pali cigaretu i udiše nikotin svojim umornim plućima. Odmeravaš ga od glave do pete. Gleda te zagonetno, tu negde iza uha tvog traži inspiraciju za novu priču ili pesmu.. Ima još uvek divne bele zube, od kojih ti kolena ispod spavaćice još uvek zadrhte i duge mišićave ruke, antički torzo i trbuh.
Nežno te gleda i bez reči, onako kao plod pomorandže mirisan leže u krevet i ispija kafu i pije sok. Od pomorandže. Brazilske, stvarno. I puši crveni Marlboro i pita te: Da li se Dunja javljala?
Ti samo duboko uzdahneš i kažes sebi – anđeo se probudio...
 

Back
Top