Večni paradoks u Srbistanu. Kad god bi mi došli prijatelji iz inostranstva - uvek bi se sa podsmehom pitali kako to da je kod nas tako velika kriza, a kafići puni da nema slobodnog mesta ama baš nigde, po čitav dan.
I niko ništa ne radi, osim konobara i pivara. Rasturiše se pivare od posla. Niti manje “nazovi države” niti više pivara... Niko nema para za hleba, ali zato u kafićima nigde nema mesta bez obzira da li je dan ili noć. To je isto kao kad kreneš u Skoplje, pa kad ulaziš u grad preko velike petlje i, penjući se na istu, pogledaš na dole, i vidiš veliko romsko naselje koje se zove “Sutka”. Kad pogledaš odozgo vidiš kako svaka “udžerica”, bilo nabijenica ili od cigala, ili kartona i slično, svaka ima satelitsku antenu... Nema se za život, ali za satelitsku, zlatan zub i kilo zlata oko vrata... tu ne sme da fali. Zato smo mi Srbistan, bili, jesmo i ostaćemo još mnogo dugo...
I niko ništa ne radi, osim konobara i pivara. Rasturiše se pivare od posla. Niti manje “nazovi države” niti više pivara... Niko nema para za hleba, ali zato u kafićima nigde nema mesta bez obzira da li je dan ili noć. To je isto kao kad kreneš u Skoplje, pa kad ulaziš u grad preko velike petlje i, penjući se na istu, pogledaš na dole, i vidiš veliko romsko naselje koje se zove “Sutka”. Kad pogledaš odozgo vidiš kako svaka “udžerica”, bilo nabijenica ili od cigala, ili kartona i slično, svaka ima satelitsku antenu... Nema se za život, ali za satelitsku, zlatan zub i kilo zlata oko vrata... tu ne sme da fali. Zato smo mi Srbistan, bili, jesmo i ostaćemo još mnogo dugo...