...sama je htela da tako bude.Od tolike buke u glavi nije cula samu sebe,onaj tanusni glas koji joj uvek govori da ne radi te stvari,da ne podleze laznim osecanjima i praznim nadama u ono sto nikada ne bude...Kajanje...uvek dodje...kao onaj izdah vazduha koji koji nesvesno radimo klimajuci glavama na tudje patnje...Da li zbog toga treba da se oseca bolje,ljudskije? Da li je nagovestaj makar i takvog osecanja izgovor za beskrajna ponavljanja iste greske, ili su ta mala psiho-mazohisticka zadovljstva dovoljna za punjenje baterija koje ce potrajati do sledeceg razocarenja?Ko zna? Ja,definitivno, ne.....