Tako ja vidim rat - Blogovi - Forum Krstarice
Prikaži RSS

della

Tako ja vidim rat

Oceni ovaj blog
Čitam istorijske knjige i gledam istorijske filmove i znam. Postoje dvije istine koje su vezane za ratove. Jedna istina je prljavo osvajačka, a druga je požrtvovano oslobodilačka. O prvoj ne želim da pričam, suviše bijednom predstavlja civilizaciju čiji sam mali dio i ja sama. Druga istina je fascinantna. Slušam priče o velikim carevima koji su ispred svojih ratnika i onih koji su to silom prilika postali stajali spremni da zamjene krunu, carsku riznicu, udobnost carske postelje za hladnu dubinu zemlje i odbranu onoga čim su carevali i čemu su služili. Velika su herojstva vezana za ta vremena, ukoliko nas istorija ne laže. Car Lazar nije sjedio u svojoj carskoj stolici prodajući zemlju tuđuncima pod izgovorom mirovnih pregovora. Išao je svjesno u smrt, na čelu svog naroda i sve je dao, ali nikoga nije prodao. Smisao njegovog rata jasno je definisana i svako može da vidi i da razumije razloge koji su ga vodili u smrt, u istoriju, u pobjedu nad porazom. Kada se car nalazi u prvoj borbenoj liniji onda se u ratnicima i onima koji to malo manje jesu, može roditi Miloš Obilić koji će obezglavljujući carsku glavu neprijatelja obezglaviti i samog sebe. Istorija pamti takve ratove. Istorija pamti spartance koji su iako malobrojni bili živi smrtonosni zid perzijskom divljaštvu. I ne samo oni. Pričane su priče i pjevane pjesme o caru Davidu i mnogim junacima. Pričane su priče i o ženama koje su posljednji put gledale u oči svoje muževe i znale su gdje idu pa ipak su govorile: „Sa štitom ili na štitu“.
U takvim ratovima dešavalo se da svi do jednog izginu zadajući neprijatelju udarac od koga se ne može lako oporaviti i ostavljajući nas u vječnoj dilemi pitanja da li su oni pobjednici ili poraženi u tom ratu. Takve ratove su preživljavale kukavice koje su se skrivale od neprijateljskog mača. Problem koji donose takvi ratovi je smješten u činjenici da hrabri u grob odnose dobre genetske predispozicije koje su mogli, ali nisu, prenjeti na nova pokoljenja, a ostavili su kukavicama da prenose svoje genetsko nasleđe okarakterisano interesom i strahom. Zato smatram da ratovi više ne postoje. Ostao je ekonomski interes velikih koji male stavlja u klopku neminovnog odlaska u ambis koji nisu birali i zaluđenost mase koju je najlakše pokrenuti na primitivna razmišljanja čijim se postojanjem opravdava postojanje idiotizma nazvanog građanski rat ili oslobodilački rat ili rat uopšte. Ipak to je samo interesni rat.
Gledam kako Amerika brani svjetski mir i američku slobodu na bliskom istoku. Ubijaju tek rođenu djecu, žrtvuju nevine i bolesne i stare da bi zaštitili pitanje američkog licemjerja smještenog u primitivan interes rješavanja pitanja nezaposlenih američkih mladića i iskorištavajući zlata vrijednu naftu, koja je iskreno rečeno jedini razlog zbog kojeg oni na tuđoj teritoriji štite svoje interese. I tako se bogati bogate, siromašni se žrtvuju ne svojom voljom i svaka nova žrtva predstavlja jedna usta manje, a ja ne mogu tome da se veselim.
Krajem drugog svjetskog rata Amerika je pokušavala da ispita moć svoje sile. Nije ih zadovoljavala činjenica da imaju ubojitu atomsku bombu kada nisu znali koliko može da razori ta bomba pa su odlučili da ispitaju efekte te njihove igračke na Japanu koji je netom prije potpisao kapitulaciju. Međutim, američko divljaštvo je svijetu dobro poznato i taj prljavi čin u meni ne budi zaprepaštenje. Zaprepastila me je činjenica da su američki vojnici potpisivali imena svoje djece na pomenute bombe da bi poslali pozdvav japanskoj djeci. To je ta Amerika, to je ta sloboda, to je ta civilizacija i čast kojom smo okruženi. Ova planeta koja nas drži na sebi vrišti na sav glas opterećena teretom koji joj, ono što sebe naziva čovjekom, pravi. I svi se pretvaraju da ne čuju te vriskove, kriju se iza plitkih osmjeha i jeftine muzike uz koju pjevaju i igraju, lažu sami sebe da je dobro, a znaju da nije.
Kažu da je građanski rat na ovoj teritoriji vođen zbog nacionalizma. Prethodnim tekstom sam definisala svoje shvatanje uzroka rata, a nacionalizam smatram oružjem u rukama moćnika kojim pokreću zaluđene mase na isti način na koji stoku tjeraju prutom da ide u određenom pravcu. Šta čini jednog čovjeka drugačijim od drugog, a može da se smjesti u okvire nacionalizma? Da li je to vezano za drugačiju krv, ili unutrašnje organe ili boju očiju, broj prstiju ili šta? Čovjeku kome treba transfuzija krvi doktori provjeravaju krvnu grupu, a ne nacionalnost. Pa zašto se onda ratovi ne vode zbog krvne grupe i RH faktora? Kako je moguće da ljudi neprijateljstva opravdavaju različitim shvatanjem Boga? Neka ga nazivaju kako god hoće, on je na svakom jeziku i svakom narodu nosio poruku ljubavi i mira, a ne rata.
Rat bi trebao da se izučava kao ekonomsko društveni fenomen koji mijenja strukture svijeta. Veliki mali „carevi“ sada sjede u udobnim foteljama za okruglim stolom lišenim najmanjeg traga viteštva. U udobnim foteljama za istim tim stolom sjede veliki mali „carevi“ zaraćenog naroda. Oni ispijaju piće, vode nazovi neke mirovne pregovore i dijele ratni krvavi plijen stvarajući slobodu za niz generacija svog kukavičkog izroda. Tako ja vidim rat.

Pošalji "Tako ja vidim rat" na Facebook Pošalji "Tako ja vidim rat" na Google Pošalji "Tako ja vidim rat" na My Yahoo! Pošalji "Tako ja vidim rat" na Live Pošalji "Tako ja vidim rat" na MySpace Pošalji "Tako ja vidim rat" na Twitter Pošalji "Tako ja vidim rat" na Digg Pošalji "Tako ja vidim rat" na del.icio.us

Kategorije
Nekategorizovano

Komentari

  1. CRO Aždaja (avatar)
    Da si uživo vidio rat ne bi ga ovako romantično opisa.
  2. della (avatar)
    Priznajem da nisam pušku dizala i nisam gledala kako neko gine, strada i ako ti jesi ja ti se ispričavam. Zato ti nudim moj (istina samo sa strane posmatran) doživljaj rata.

    Као dijete smatrala sam da smo civilizacijskim uzdizanjem rat prevazišli i ostavili ga na sramotu istoriji. Vjerovala sam da se strahote ubijanja i razaranja ne mogu ponoviti, te da zdravom čovjeku ne može biti u interesu da teži ka haosu i neskladu. Vjerujem da sam zbog takvih stavova u rat ušla slijepa i nespremna. Došavši jednog dana iz Austrije nazad u Banja Luku, vidjela sam uniformisane muškarce kako prolaze ulicom. Nisam znala šta se dešava. Istim ulicama sam prolazila, iste zgrade su bile obasjane suncem, samo ljudi više nisu bili isti. Naprezala sam se da u podnevnoj gužvi pronađem jednog muškarca u farmericama. Ništa. Ponovo sam bila u svom gradu, samo odjednom više nisam mogla da dišem. Tjeskoba se na prepad uvukla u mene i nije me napuštala godinama.
    Pokušavam da se sjetim kada sam se navikla na uniformisan grad, sumorna lica, neosvjetljene ulice, ali ne mogu. Lako je bilo uči u tunel, ali niko nije slutio koliko je dubok taj tunel bio. Na samom ulasku izgubili smo početak, a kraj se nije nadzirao nikako.
    U Banja Luci nije bilo pucanja, krvi, granata i bunkera. Rat je podmuklo razarao duše smrtovnicama koje su se vrtoglavo smjenjivale po drveću. Na početku sam ih gledala plašeći se da ću vidjeti poznato lice. Zaboga, u tim godinama stari nisu umirali. Na slikama su bili samo mladi ljudi. Kasnije sam se skrivala od tih zlokobnih papira, previše strašne vijesti su donosili. Neizvjesnost roditelja, supruga, sestara i djece kad im voljeni okupan i sit ide u nove bitke, suze radnosnice kad im se prljav i gladan, ali živ vraća, ko može da objasni? Ja ne mogu.
    Godnima slušam ljude svih generacija kako govore da im je rat odnio najbolje godine života. Zaboga, svi su u pravu. Tek rođeno dijete je u najranijem periodu svog života bilo uskraćeno za majčin osmjeh. Dijete školskog uzrasta, moralo je da stiče znanja uz svjetlost svijeće. Djeca u školu nose užine i leksikone, oni su nosili ogrev. Tadašnji tinejdžeri, sada su zreli ljudi. Može li iko da im priušti godine bezbrižnog druženja u večernjim satima, specifična za taj uzrast? Zar su mogli biti bezbrižni u mračnim ulicama, gledajući sumorne prolaznike i očekujući policijski čas. Ljudi koji su odgajali ovu djecu, trebali su uživati u prvim koracima svoje djece, u njihovim prvim uspjesima, sa ponosom gledati promjene koje njihovu djecu svakim danom formira u zdrava i moralne ljude. Očevi su prinudno zamjenili odgoj djece za rovove i puške. Majke su preturajući prazne ostave, spajajući nespojivo i kucajući tamo gdje se otvoriti neće, izgubile te uzvišene trenutke i sada su svjesne da ih vratiti ne mogu. I stari ljudi su bili u najboljim godinama. Radili su čitav život da bi zasluženo otišli na odmor. Oni su trebali da razmaze unučiće, ponosno gledaju sebe u svojim sinovima i kćerima i posade možda ponegdje paradajz. Sreća koju bi izmamio prvi osmjeh i prve riječi unučeta, zamjenio je kamen u srcu pri pomisli na sina koji je promrzlo, negdje u nekom rovu izbjegavao zlokobni metak. A ja? I ja sam bila u najboljiim godinama. Udala sam se početkom rata. U prvoj godini braka trebalo je da stvaram svoj kutak. Svaki kupljeni predmet trebao je da oslikava našu osobnost. Misija svakog početka braka je stvoriti dom, veličanstven i dostojan da se u njega unese novi život. Prva dijete sam dobila u ratu, drugo i treće su rođeni poslije, ali su osjećali posljedice istog. Danas moja djeca imaju normalan žitot, bez oskudice. Mogu da ih obradujem ispunjavajući im razumne želje, na način koji ih može usrećiti. Ipak, oni su samo u kriznim godinama bili male bebe. Tada im nisam priuštila djetinstvo kakvo sam željela. Htjela sam da imaju odvojene sobe, koje će imati velike igračke, posteljinu sa plišanim medama, u koju bi ih ušuškala i poljubila ih nakon ispričane priče. Prošlost se na žalost ne može korigovati, oni više neće biti mali, neće zapamtiti vesele crteže životinja na tapetama, mekane peškire, smiješne tepihe i lustere. Njihov početak je rat obojio sivilom. Rat je vođen zbog različitih religija. Mislim da nijedna religija nije važnija od dječijih soba koje su mogla imati moja djeca. Ipak moja djeca nisu stradala u ratu. Koliko su tek važnija od religija djeca koja su uspavljivana uz granate, koja su možda i ubijena, maltretirana, koja su ostala bez roditelja po ko zna kakvim sirotištima.
    Mnogi smatraju da je rat završen. Nažalost, u zabludi su. Preko noći, u naizgled mirnim ljudima se probudila zvijer koja je spremno razarala sve moralne vrijednosti čovječanstva. Obični ljudi iz komšiluka, postali su ubice, koljači, silovatelji... Neki od tih ljudi su ponovo mirni ljudi iz komšiluka. Pitam se ponekad koliko ubica dnevno sretnem? U koje dubine svoje duše su ti ljudi sakrili zvijer? Da li je iko svjestan koliko je malo potrebno da se jednom probuđena zvijer u čovjeku ponovo probudi? Dok postoji makar i jedan takav čovjek rat, nažalost, traje.
  3. srna4 (avatar)
    Desila se psihologija masa koja je pravilno upotrebila komplekse pojednca. Kompelksi pojedinca su decenijama brizljivo negovani kroz raznorazne nacionalizme, rodoljublja i ostalih gluposti. Zamislite malog, celavog muskarca sa cipelma broj 37, koji ima moc i vlast pa se umislio i da je visok. Samim tim i pametan. Sta ce grdan u zivotu no da ratuje, da se dokazuje. On razmislja : nisam lep ni naocit, nemam se cime na oko pokazati ali imam mocnu fotelju , iz nje sve mogu.. a vi naociti idite malo na front, nevartli se da Bog da.... SACUVAJ ME BOZE MUSKE PAMETI, pozz
  4. Eric Draven (avatar)
    U vezi rata cu ti reci samo ovoliko!
    Prljavo osvajacku koriste zacetnici rata,a pozrtvovano-oslobodilacku su vodili potlaceni narodi.

    Samo nekoliko ljudi se moze izdvojiti iz prve stavke:Medju njima je Aleksandar Makedonski!
  5. della (avatar)
    O tome se i radi. Nekako se sve svelo na to, po mom mišljenju, da ne postoje više osvajači i oslobodioci. Postoje vladari zaraćenih strana koji se dogovaraju i dijele plijen (krvlju stican) na ugovorene dijelove, najveći dio daju najvećem osvajaču koji svaki čas brani svoju slobodu na tuđoj teritoriji. Moraju da mu daju on ima najveću vlast. S druge strane stoje mase, ogromne mase koje je lako zavesti praznim pričama kao što su nacionalizam, teritorjia, unutrašnja prijetnja, vanjska prijetnja i trice i kučine (ili tome slično). Po ovoj teoriji osvajači bi bili vladari zaraćenih strana sa svojim tutorima ili totorom. To je neminovno da bude tako jer oni osvajaju novac na razno-razne načine: distribucijom droge, oružja, bio-oružja, bijelog roblja, organa, eksperimentima. Novac ne kapa i ne curi nego se slijeva kao niz Nijagarin vodopad. Njima dobro, a to je jedino bitno jer ne žive oni zbog mase i država se ne formira zbog ljudi nego zbog njih i njihovih sitnih života. Masa bi u tom slučaju trebala da vodi oslobodilačku borbu. Međutim, ne mogu da se otmem utisku da to nije tako. Nije mi jasno od čega se mi to oslobađamo. Imate dvije strane koje se tuku jer su obe natjerane u rat i svaka misli da je ona druga okupatorska. Nekako, komšije s kojima sam nekada živjela meni nisu bili prijetnja kao ni ovi koji su u ratu ili poslije došli. Dobri su mi jedni, a dobri su i drugi. Mnogo sam ja puta ugošćena od tog takozvanog neprijatelja, mnogo smo nestašluka u životu zajedno radili kada je jedini agresor bio omrženi nastavnik i to za mnogo manju platu od novonastale agresorske sile sastvljene od par ljudi. Nećete vjerovati koliko ih je malo. Kada bi zaluđene mase, ti žalosni primitivni oblici života prihvatili evoluciju i stekli status inteligentnih bića i usmjerili se protiv pravog agresora umjesto da dozvole da ih manipulišu provjerenom "zavadi pa vladaj" metodom, e tada bi DBO (parodija na doo, a dešifruje se kao društvo bez odgovornosti) Ratno profiterstvo i ostala sranja, da prostite na izrazu, doživjelo stečajni postupak, a mi bi nekada u budućnosti, kada kiše saperu ljudsku sramotu sa zemlje, mogli da se nazovemo ljudima.
    Rat ne postoji. Sve je to profit profitnog društva u kome je čovjek roba. Zeznuli su nas pošteno, a većina nas nije ni svjesna šta se dešava.