"Kad se ženska jednom okrene protiv tebe, pusti sve u materinu... Ona te još možda i voli, ali se u njima nešto preokrene. A onda kad se preokrene, mogu te gledati kako crkavaš u jarku, pa još te pregaziti autom i na tebe pljunuti." - C. Bukowski
Dobar stari Charles....poznavao je žene možda bolje od ikojeg muškarca na svijetu....
Pitam se, koja je to nit koja odjednom ljubav pretvori u prah...pepeo...još prije par sekundi smo nekoga voljeli....bili spremni zbog njega i u vatru i u led...a onda odjednom....sve nestane kao da je netko zamahnuo nekim čarobnim štapićem....i nestade....kao da nikad nije niti bilo....
Što nam urade te osobe kojima smo se davali bez pogovora, bez pitanja, za čiji osmijeh smo živjeli...čiji glas nam je bio ljepši od pjeva anđela....dodir nježniji od dodira pahulja....
I kakve duboko sakrivene tragove ogorčenja..nepravde koju nam nanese nosimo dalje u duši ...kojima nas spriječavaju da nekoga slijedećeg prigrlimo kao nikoga do sad...jer rane s vremenom sve teže zacijeljuju...srce omata bezbroj čeličnih lanaca i postaje sve tvrđe i tvrđe....nada i vjera se polako gase....sumnjičavo gledamo u svakoga novoga ...da li nas takvi porazi zapravo unakažuju kao ljudska bića...do momenta kad više ne trebamo ničiji dodir...ničiju pažnju...nježnost..kad uplovimo u neki samo nama znani svijet i zadovoljimo se tim bezvremenskim prostorom bez bola...razočarenja....da li smo tada sigurniji....omatamo li se tim lažnim pokrivačem bježeči od svijeta ili od sebe...????