Došla je jednog dana u naše selo i otvorila kafanu. Plavuša. Nije bila naročito lijepa, ali u mojim dječjim očima je izgledala kao anđeo. Nosila je suknje do koljena i široke košulje koje je isticale njen uzak struk. Sa sobom je dovela sina, tinejdžera. Oboje su se uklopili u sredinu i funkcionisali su kao da su odavno tu pustili korijenje.
Vozila je nekakav plavi auto. Zmaj od žene. Samohrana majka, a tako jaka. Voljela sam kad sestru i mene tetke pošalju po cigarete kod nje. Ona bi nas uvela u kafanu i dala nam soka i popričala sa nama. Znala je i kritikovati i doći kući da me izgrdi pred majkom. Ipak sam je voljela. Kod nje je često bio i on, Zoka. Znali smo da je oženjen i znali smo i da spava kod nje. Ta veza nam se činila normalnom, a oni su izgledali tako skladno, kao jedno. Dok smo mi djeca pili sok za jednim stolom imali smo priliku čuti kako ona i on razgovaraju za drugim stolom, kako se dogovaraju. Mi joj nismo zamjerali što je u toj vezi. Voljeli smo ih oboje. On nas je pozdravljao u gradu, obavijestio nas je kad je otvarao svoj kafić i pozvao nas da budemo njegovi gosti. To je trajalo nekoliko godina i onda je ona prešla u grad i otvorila riblji restoran. Ni tu se nije zadržala. Odnijelo ju je vrijeme, odnio je rat.I nas je život odvukao u nekim drugim smjerovima.
On je ostao u gradu, koprcao se u poslu. Viđala sam ga s vremena na vrijeme, onako izdaleka. Znala sam da me je zaboravio i nisam mu se nikad javljala. Prije nekoliko noći izašla sam u njegov kafić, tamo često idem, ali sad sam sjedila blizi njega i nekako mi se obratio. Pitao me odakle sam, a ja sam jedva čekala i ko iz topa rekla iz kog sam sela i da ga znam iz kafane u kojoj je radila ona. Rekla sam to sa namjerom da čujem gdje je ona. A i on kao da je jedva čekao, rekao mi je da je prije navraćala u naš grad, da je došla ispred njegove kuće da ga vidi. Sav se raznježio dok je pričao o njoj. Kaže da se udala i da živi u Austriji i da ih još uvijek vezuju drage uspomene. Shvatila sam da prava ljubav ipak postoji i njih dvoje su za mene uvijek bili simbol te vječne ljubavi.
Vozila je nekakav plavi auto. Zmaj od žene. Samohrana majka, a tako jaka. Voljela sam kad sestru i mene tetke pošalju po cigarete kod nje. Ona bi nas uvela u kafanu i dala nam soka i popričala sa nama. Znala je i kritikovati i doći kući da me izgrdi pred majkom. Ipak sam je voljela. Kod nje je često bio i on, Zoka. Znali smo da je oženjen i znali smo i da spava kod nje. Ta veza nam se činila normalnom, a oni su izgledali tako skladno, kao jedno. Dok smo mi djeca pili sok za jednim stolom imali smo priliku čuti kako ona i on razgovaraju za drugim stolom, kako se dogovaraju. Mi joj nismo zamjerali što je u toj vezi. Voljeli smo ih oboje. On nas je pozdravljao u gradu, obavijestio nas je kad je otvarao svoj kafić i pozvao nas da budemo njegovi gosti. To je trajalo nekoliko godina i onda je ona prešla u grad i otvorila riblji restoran. Ni tu se nije zadržala. Odnijelo ju je vrijeme, odnio je rat.I nas je život odvukao u nekim drugim smjerovima.
On je ostao u gradu, koprcao se u poslu. Viđala sam ga s vremena na vrijeme, onako izdaleka. Znala sam da me je zaboravio i nisam mu se nikad javljala. Prije nekoliko noći izašla sam u njegov kafić, tamo često idem, ali sad sam sjedila blizi njega i nekako mi se obratio. Pitao me odakle sam, a ja sam jedva čekala i ko iz topa rekla iz kog sam sela i da ga znam iz kafane u kojoj je radila ona. Rekla sam to sa namjerom da čujem gdje je ona. A i on kao da je jedva čekao, rekao mi je da je prije navraćala u naš grad, da je došla ispred njegove kuće da ga vidi. Sav se raznježio dok je pričao o njoj. Kaže da se udala i da živi u Austriji i da ih još uvijek vezuju drage uspomene. Shvatila sam da prava ljubav ipak postoji i njih dvoje su za mene uvijek bili simbol te vječne ljubavi.
