Ruska sedmica

I
Upoznavanje​

Tmuran oktobarski dan. Teški sivi oblaci nadviše se nad gradom, ali kiša ne pade. Činilo se kao da će svakog trena udariti pljusak, ali isti oni, sad već modrocrni, oblaci nastavljali su da se razvlače preko neba uz pratnju grmljavine koja stvaraše težak i teskoban osećaj u stomaku. Kolone ljudu monotono su tekle ulicama. Svaki čovek, i svaka žena, sa ukočenim i bezizražajnim licem – svako sa svojim mislima, svako sa svojim brigama. U obližnjem parku, mladić u ranim dvadesetim godinama, prosečno, ali ukusno odeven, sa šeširom na glavi, je nemo sedeo ispod hrasta. Bio je to mladić izuzetne i vrlo neobične lepote. Kosa mu beše plava, neobavezno puštena da pada preko ramena. Oči koje istovremeno unosiše i strah i spokoj u osobu koja ih gleda mu bejahu prozirnozelene, oivičene dugim trepavicama iste boje kao i njegova kosa. Po nosu i obrazima je nosio mnoštvo bledožutih pega. Usne su imale animično-crvenu boju koja se na ivicama lagano stapala sa izrazitim bledilom lica. Sate je proveo tako nem i nepomičan naslonjen na stablo hrasta. Bio je toliko miran da bi slučajni prolaznik možda pomislio i da ne diše. Na klupi iza njega sve vreme sedeša devojčica. Sudeći po njenom stasu, imala je možda petnaestak godina. Izgledala je kao lik iz dečijih priča. Oči boje meda, kosa boje kestena, usne boje tek procvale ruže koja podseća na uzavrelu krv. Falila je samo blaga izmaglica koja bi se podizala sa njenih usana da bi se moglo reći da ih sačinjava sama krv, bez one tanke opne zvane „koža“ koja bi je skrivala. Sedela je, hranila golubove i veverice i katkad gledala u pravcu nepoznatog mladićasa vatrom u očima koju je krila ni od koga drugog do od tih mali, nevinih životinjica koje je hranila. Dugo, dugo ga je gledala i maštala. Zamišljala je sebe, zajedno sa njim, na svojim omiljenim mestima. Razgovarali su. Ona bi mu poveravala svoje tajne, a on bi je savetovao nakon čega je sledio jak zagrljaj. Onda bi ona ponovo počela da mu priča dok bi je on slušao isto onako nemo i nepomično kao što sada sedi kraj hrasta.
 
ah, svakako... :) s obzirom da sam tu pripovetku već napisala pre jedno dve i pogine, ali se tek skoro nakanih da počen da je sređujem, biće nastavka, naravno. Kako budem s koji delom završavala sa prepravkom, biće update-ova :)
 
park1.jpg

Bejaše jednom jedan dečak i on odluči pronaći Boga...
 

Back
Top