- Uh. Konačno. Mir. Moj mir.
- I osmeh .
- Da... I osmeh. Spolja i iznutra.
- Šta se dogodilo?
- Ništa posebno. Samo...
- Da?
- Samo sam morala da dopunim energiju, razbijem sumnje, povratim onaj osećaj...
- Kako je uspelo?
- Lako. Svi odgovori bili su u nekoliko njegovih reči... osmehu... i... zagrljaju. Onom. Našem. Posebnom. Samo to mi je i trebalo.
- I?
- Pa nema nikakvog „i“.
- Kako sad to?
- Pa tako lepo... Tu smo gde smo. Sa svim onim mrakom i zlim silama. Sa svim problemima koje je izrežirao život. Ali i tom tačkom gde se pronalazimo... gde se te prave naših života gotovo dodiruju... sa težnjom da dalje nastave blizu.... Uz onu toplu svetlost koja je nekad jača nekad slabija, ali je tu. I veoma je važno slediti je.
- Dokle?
- Eh... ko to može da zna? Samo...
- Da?
- Važno je da je da se taj osećaj... to lepo pronađeno i prepoznatljivo, ali i sasvim neobjašnjivo... važno je da se to ne izneveri.
- Romantična duša.
- Hmmm... Znam da tako deluje, nije daleko od istine. Ali... nije samo to.
- Kako znaš?
- Znam. Prepoznajem. Osećam. Samo nisam u stanju da objasnim.
- Veruješ da su reči tvoje igračke...
- Volim u to da verujem. Ali, nije uvek tako. Ne može se definisati neuhvatljivo, ne može se objasniti sjaj u oku, magija detinjeg osmeha, trag jednog zagrljaja... razgovor mislima, osećaj srodnosti i blizine...
- Kako si sad tako sigurna?
- Ne znam. Biće da je i taj odgovor u onom zagrljaju.
- I osmeh .
- Da... I osmeh. Spolja i iznutra.
- Šta se dogodilo?
- Ništa posebno. Samo...
- Da?
- Samo sam morala da dopunim energiju, razbijem sumnje, povratim onaj osećaj...
- Kako je uspelo?
- Lako. Svi odgovori bili su u nekoliko njegovih reči... osmehu... i... zagrljaju. Onom. Našem. Posebnom. Samo to mi je i trebalo.
- I?
- Pa nema nikakvog „i“.
- Kako sad to?
- Pa tako lepo... Tu smo gde smo. Sa svim onim mrakom i zlim silama. Sa svim problemima koje je izrežirao život. Ali i tom tačkom gde se pronalazimo... gde se te prave naših života gotovo dodiruju... sa težnjom da dalje nastave blizu.... Uz onu toplu svetlost koja je nekad jača nekad slabija, ali je tu. I veoma je važno slediti je.
- Dokle?
- Eh... ko to može da zna? Samo...
- Da?
- Važno je da je da se taj osećaj... to lepo pronađeno i prepoznatljivo, ali i sasvim neobjašnjivo... važno je da se to ne izneveri.
- Romantična duša.
- Hmmm... Znam da tako deluje, nije daleko od istine. Ali... nije samo to.
- Kako znaš?
- Znam. Prepoznajem. Osećam. Samo nisam u stanju da objasnim.
- Veruješ da su reči tvoje igračke...
- Volim u to da verujem. Ali, nije uvek tako. Ne može se definisati neuhvatljivo, ne može se objasniti sjaj u oku, magija detinjeg osmeha, trag jednog zagrljaja... razgovor mislima, osećaj srodnosti i blizine...
- Kako si sad tako sigurna?
- Ne znam. Biće da je i taj odgovor u onom zagrljaju.