Verujem da ovo jeste kraj - ovakav ili onakav, ali ja to više ne mogu da podnosim!
To više nije samo ljubomora (imam li ja to, uopšte?) već i osećaj strašnog poniženja i još koječega...
Ne znam da li si, uopšte, svestan šta se događa? Ako nisi - bolje za tebe! Jedino što je apsolutno sigurno i neopozivo, to je da je ”ona tvoja” uspela. Ne, nisam se ja uplašila njenih pretnji (Ko bi?!), ali me vređa i ponižava to što čak i nakon tog ispada, između nje i mene - ti biraš nju!
Možda veruješ u to kako ti verujem...
Možda si stvarno vikend proveo na poslu. Možda danas stvarno treba da se nađeš sa sestrom. Možda si se ”slučajno” našao sa ”njom” onog dana kad me je zvala - pa sledećeg dana ponovo... Možda ti je slučajno telefon češće isključen nego uključen...
Samo, koja je verovatnoća da se sve te ”slučajnosti” spoje?
Znam te dovoljno dugo, trudila sam se da ti upoznam navike...
I ono što ti ne možeš da shvatiš: osluškivala sam te, trudila se da zaista budemo zajedno.
No, rekoh već: možda se sve ”slučajno” poklopilo. Ali uz to ide i podatak da njeni nisu tu... Znači, ti si tamo.
Ostaje mogućnost da ja grešim.
Ali i sam osećaj sumnje je previše...
Znaš, kada si nazvao, toliko sam ŽELELA da ti verujem... I možda i bih da nisi rekao kako ti je 9h - kasno! OK - ”naspavaj” se, provedi popodne sa ”sestrom i zetom”, verujem ti čak i da ne možemo da se vidimo na pola sata - nemaš vremena...
Izvini, malo je providno...
Providno je i to kako smo sinoć razgovarali i što mi sinoć nisi rekao šta si se dogovorio... (i kad - telefon je popodne bio isključen!)
Jednostavno, više ne može ovako... Ja ne mogu. Suviše me boli, suviše sumnjam, sve manje ti verujem.
Malopre sam išla gradom i plakala... Znaš li koliko to boli - osećaj da si odbačen, da je umesto tebe odabran neko drugi? i to - koji drugi?!
Ako ti voliš da lažeš - OK. Ali ono što je među nama bilo vredno, ono što sam ja smatrala ”zdravim” to je da su sve karte na stolu, da nema laži nema foliranja.
Pošto si mi i to oduzeo, ja zaista ne znam šta još ostaje?!
Dobar seks? Pa i da je savršen - suviše je retko!
Osim toga ta veza je davno napustila krevet, davno prestala da bude samo to...
Možeš joj reći da je uspela.
Ovako ili onako, ali - uspela je.
Ja dižen ruke.
Volim te, ili bar volim onu sliku o tebi koju imam... zapravo i ne znam da li je još uvek imam...
U svakom slučaju, sve ovo nije ni malo lako, ni malo jednostavno...
Ne želim to.
kada odeš i ti, neće biti ničeg lepog, ničeg stvarnog, ničeg što je samo moje...
Stvarno bih volela da znam kakvo prokletstvo nosim, stvarno me zanima gde toliko grešim?
Kod ove tvoje upalilo je to da ona, sirota, ima samo tebe...
Meni je ispod nivoa da ti pričam kako je to razlog što mi trebaš... I nije. Trebaš mi jer te volim, jer mi je lepo sa tobom, jer sam te doživljavala kao nekog strašno bliskog... Ali ja zaista nemam nikog... Aleksa i Toma nisu moja deca...
No, neću opet da plačem...
I neću da se ubijam, niti pravim bilo kakve scene...
Izvini za osećaj da trebam i ja tebi, izvini što te, uprkos svemu, tako prokleto volim...
da li si ikad pokušao da ostaviš nešto što voliš?
I nemoj...
Boli... jako boli...
Ali drugog načina nema...
Da bih ostala zdrava (ako jesam) i sačuvala onu trunčicu samopouzdanja koja se još negde skriva...
I da bih mogla da ustanem i dam sebi, svom životu, šansu da ponovo nekog volim...
Proći će vreme... znam...
I sad deluje nemoguće, jer si mi ti pod kožom...
Ali uspeću... moram uspeti...
ne postoji ništa drugo...
Da znam način da se borim za tebe - borila bih se... Ali ne znam, zaista ne znam - kako?
Ja te, ipak, samo volim... čisto, zdravo iskreno... Ostalo i ne znam.
To više nije samo ljubomora (imam li ja to, uopšte?) već i osećaj strašnog poniženja i još koječega...
Ne znam da li si, uopšte, svestan šta se događa? Ako nisi - bolje za tebe! Jedino što je apsolutno sigurno i neopozivo, to je da je ”ona tvoja” uspela. Ne, nisam se ja uplašila njenih pretnji (Ko bi?!), ali me vređa i ponižava to što čak i nakon tog ispada, između nje i mene - ti biraš nju!
Možda veruješ u to kako ti verujem...
Možda si stvarno vikend proveo na poslu. Možda danas stvarno treba da se nađeš sa sestrom. Možda si se ”slučajno” našao sa ”njom” onog dana kad me je zvala - pa sledećeg dana ponovo... Možda ti je slučajno telefon češće isključen nego uključen...
Samo, koja je verovatnoća da se sve te ”slučajnosti” spoje?
Znam te dovoljno dugo, trudila sam se da ti upoznam navike...
I ono što ti ne možeš da shvatiš: osluškivala sam te, trudila se da zaista budemo zajedno.
No, rekoh već: možda se sve ”slučajno” poklopilo. Ali uz to ide i podatak da njeni nisu tu... Znači, ti si tamo.
Ostaje mogućnost da ja grešim.
Ali i sam osećaj sumnje je previše...
Znaš, kada si nazvao, toliko sam ŽELELA da ti verujem... I možda i bih da nisi rekao kako ti je 9h - kasno! OK - ”naspavaj” se, provedi popodne sa ”sestrom i zetom”, verujem ti čak i da ne možemo da se vidimo na pola sata - nemaš vremena...
Izvini, malo je providno...
Providno je i to kako smo sinoć razgovarali i što mi sinoć nisi rekao šta si se dogovorio... (i kad - telefon je popodne bio isključen!)
Jednostavno, više ne može ovako... Ja ne mogu. Suviše me boli, suviše sumnjam, sve manje ti verujem.
Malopre sam išla gradom i plakala... Znaš li koliko to boli - osećaj da si odbačen, da je umesto tebe odabran neko drugi? i to - koji drugi?!
Ako ti voliš da lažeš - OK. Ali ono što je među nama bilo vredno, ono što sam ja smatrala ”zdravim” to je da su sve karte na stolu, da nema laži nema foliranja.
Pošto si mi i to oduzeo, ja zaista ne znam šta još ostaje?!
Dobar seks? Pa i da je savršen - suviše je retko!
Osim toga ta veza je davno napustila krevet, davno prestala da bude samo to...
Možeš joj reći da je uspela.
Ovako ili onako, ali - uspela je.
Ja dižen ruke.
Volim te, ili bar volim onu sliku o tebi koju imam... zapravo i ne znam da li je još uvek imam...
U svakom slučaju, sve ovo nije ni malo lako, ni malo jednostavno...
Ne želim to.
kada odeš i ti, neće biti ničeg lepog, ničeg stvarnog, ničeg što je samo moje...
Stvarno bih volela da znam kakvo prokletstvo nosim, stvarno me zanima gde toliko grešim?
Kod ove tvoje upalilo je to da ona, sirota, ima samo tebe...
Meni je ispod nivoa da ti pričam kako je to razlog što mi trebaš... I nije. Trebaš mi jer te volim, jer mi je lepo sa tobom, jer sam te doživljavala kao nekog strašno bliskog... Ali ja zaista nemam nikog... Aleksa i Toma nisu moja deca...
No, neću opet da plačem...
I neću da se ubijam, niti pravim bilo kakve scene...
Izvini za osećaj da trebam i ja tebi, izvini što te, uprkos svemu, tako prokleto volim...
da li si ikad pokušao da ostaviš nešto što voliš?
I nemoj...
Boli... jako boli...
Ali drugog načina nema...
Da bih ostala zdrava (ako jesam) i sačuvala onu trunčicu samopouzdanja koja se još negde skriva...
I da bih mogla da ustanem i dam sebi, svom životu, šansu da ponovo nekog volim...
Proći će vreme... znam...
I sad deluje nemoguće, jer si mi ti pod kožom...
Ali uspeću... moram uspeti...
ne postoji ništa drugo...
Da znam način da se borim za tebe - borila bih se... Ali ne znam, zaista ne znam - kako?
Ja te, ipak, samo volim... čisto, zdravo iskreno... Ostalo i ne znam.