Govorili su mi da nije za mene, da sam suviše dobra za njega. da zaslužujem više. Ali dobio me je time što je maza, što ima dobru dušu, dječiju, što me je zasmijavao kad je najteže... Nisam htjela i mogla da slušam savjete i sad sam sama.
Važno mi je bilo da svaki cent sačuvam za nas, za kuću, besparica je pa treba pametno trošiti. Čizme nisam kupila tri godine, farmerice ne pamtim, dobila sam dvoje na poklon i bilo mi je dovoljno, umjesto na šminku, novac sam čuvala za kuću- sad odlazim sa dva kofera stare garderobe.
Svoju ušteđevinu sam uložila u renoviranje stana, pa sad odlazim u tuđi, iznajmljeni.
Smijao se kad zaradim 7 eura po času, radila i u bolesti da ne bi osjetili oskudicu, svaki cent čuvala, da bi on prestao da osjeća da je muškarac, zdrav i snažan, koji treba da doprinosi, da finansijski izdržava svoju porodicu.
Bio mi je toliko važan da sam svoje snove podredila njegovim, sad nemam nijedan ostvaren, a imam 30 godina.
Željela sam da budem lijepa njemu, dobra njemu, pažljiva, brižna, pa sam sad loša sebi i drugima.
Živjela sam samo za ljubav, sve ostalo je bilo sredstvo za ostvarivanje ljubavne sreće, pa sam sad prazna i izgubljena, bez cilja.
Htjela sam da me njegovi vole, da bi on bio srećan, navikla ih da mene zovu, a ne njega, šta god im treba, pa sad mene krive što nisam spasila brak.
Vjerovala sam da sam ja kriva jer ne razumijem njegovu prirodu, pa mi je rekao da ne može sa mnom, ne sviđam mu se promijenjena.
Htjela sam da ga postedim svega što ne želi da radi, svih obaveza koje mu smetaju, pa je svaku sitnicu koju bi učinio za mene počeo da doživljava kao ogromnu uslugu koju mi čini.
Napravila sam greške koje se ni u sapunicama ne prave; kad sam slušala ili čitala o ženama koje su podredile svoj život muškarcu s kojim su, nisam shvatala da isto radim.
I sad je on srećan čovjek, oslobođen stega, ne propušta žurke, upoznaje nove ljude, a ja sam kao iscijeđena krpa. Nemam snage ni volje da se posvetim sebi, da radim, da izlazim, sredim se, sve izgleda besmisleno, jer nije za njega. Bolesno.
Kad bi makar jedna žena pročitala i ovo i shvatila iz mojih grešaka kako treba živjeti... Ali znam da neće. Ja ovakve tekstove nisam nikad čitala do kraja, smatrala sam da najbolje znam kako treba i da mojoj sreći nema kraja. Da ću biti voljena i poštovana i da će znati da cijeni što sam takva. A on me ne bi prepoznao u ovim redovima, on me ne vidi kao nekoga ko mu je htio dati sve, nego kao džangrizavu, nezadovoljnu, štedljivu, previše zabrinutu ženu, neopuštenu, pesimistu.
Važno mi je bilo da svaki cent sačuvam za nas, za kuću, besparica je pa treba pametno trošiti. Čizme nisam kupila tri godine, farmerice ne pamtim, dobila sam dvoje na poklon i bilo mi je dovoljno, umjesto na šminku, novac sam čuvala za kuću- sad odlazim sa dva kofera stare garderobe.
Svoju ušteđevinu sam uložila u renoviranje stana, pa sad odlazim u tuđi, iznajmljeni.
Smijao se kad zaradim 7 eura po času, radila i u bolesti da ne bi osjetili oskudicu, svaki cent čuvala, da bi on prestao da osjeća da je muškarac, zdrav i snažan, koji treba da doprinosi, da finansijski izdržava svoju porodicu.
Bio mi je toliko važan da sam svoje snove podredila njegovim, sad nemam nijedan ostvaren, a imam 30 godina.
Željela sam da budem lijepa njemu, dobra njemu, pažljiva, brižna, pa sam sad loša sebi i drugima.
Živjela sam samo za ljubav, sve ostalo je bilo sredstvo za ostvarivanje ljubavne sreće, pa sam sad prazna i izgubljena, bez cilja.
Htjela sam da me njegovi vole, da bi on bio srećan, navikla ih da mene zovu, a ne njega, šta god im treba, pa sad mene krive što nisam spasila brak.
Vjerovala sam da sam ja kriva jer ne razumijem njegovu prirodu, pa mi je rekao da ne može sa mnom, ne sviđam mu se promijenjena.
Htjela sam da ga postedim svega što ne želi da radi, svih obaveza koje mu smetaju, pa je svaku sitnicu koju bi učinio za mene počeo da doživljava kao ogromnu uslugu koju mi čini.
Napravila sam greške koje se ni u sapunicama ne prave; kad sam slušala ili čitala o ženama koje su podredile svoj život muškarcu s kojim su, nisam shvatala da isto radim.
I sad je on srećan čovjek, oslobođen stega, ne propušta žurke, upoznaje nove ljude, a ja sam kao iscijeđena krpa. Nemam snage ni volje da se posvetim sebi, da radim, da izlazim, sredim se, sve izgleda besmisleno, jer nije za njega. Bolesno.
Kad bi makar jedna žena pročitala i ovo i shvatila iz mojih grešaka kako treba živjeti... Ali znam da neće. Ja ovakve tekstove nisam nikad čitala do kraja, smatrala sam da najbolje znam kako treba i da mojoj sreći nema kraja. Da ću biti voljena i poštovana i da će znati da cijeni što sam takva. A on me ne bi prepoznao u ovim redovima, on me ne vidi kao nekoga ko mu je htio dati sve, nego kao džangrizavu, nezadovoljnu, štedljivu, previše zabrinutu ženu, neopuštenu, pesimistu.
