Tajne Hronike 33. Inje i prašina

Inje posvuda, osetio ga je i pod jezikom, ali dobro je, pomisli, da još imam jezik.
Grčevito se držao rukom za mantinelu na ivici stola, žmureći tako da su ga oči pekle.
Šansa se ogleda u tome što ti njega vidiš, a on tebe jedva, prolete mu opet kroz glavu.
- Au, al’ je ovde hladno. –začu poznati glas, ovog puta bez kreštanja i lupanja kljunom.
- Pa zagrni se stolnjakom. –začu svoj glas i bi mu malo lakše.
- He, tu mi je i staro odelo, dobro si to obavio. Hajde, pogledaj me slobodno. Ne moraš više tako teatralno da žmuriš.
Šansa se ogleda u tome što ti njega vidiš, a on tebe jedva, budalo šegrtska, prolete mu još jednom kroz glavu.
Obazrivo je otvorio oči. Njegov stari znanac, velečasni Lorić (debeli) Gabrijel u nešto starijem izdanju, raširenih ruku, valjda iz navike, šepurio se se pred velikim ogledalom. Otkud sad ogledalo, pomisli. A, ne to je... zastade mu misao.
- Ume to biti velika šansa. Hvala tu učitelju. – reče tiho.
- Šta kažeš? –okrenu se prema njemu, raširenih ruku i lica razvučenog u dobroćudni osmeh seoskog paroha, svećenika ili šta već.
- Ništa, jednako si mi crn, kao i dok si graktao okolo. Spusti ruke do tela, zaboleće te, pa ću opet ja biti kriv, kad ne budeš mogao da odigraš ni preko srednje.
- Dobro, ti si uvek bio poznat po svom dobrom ukusu, nego ako ćemo da igramo, ti razbijaš. Sećaš se još nadam se.
- Dobro, ali pusti me samo minut da se saberem.
Pogledom je obazrivo pretraživao tamne uglove prostorije. Nigde ništa, tad postane svestan furijinog pogleda koji ga je peckao po vratu. Gavrilo je nekako izgleda, ipak od reči, pomisli najposle. Poslao ju je iza .. dobro, iza onoga što liči na ogledalo. Pravo mesto nema šta, samo zašto je on nju tamo poslao? Ako je uopšte to i mogao, sigurno ne može tamo da je i zadrži. Koliko je znao, jednom je to čak i video, furija je trebala odmah da ga dograbi i spakuje tamo iza. Koliko se znalo, definitivno ništa nije moglo u tome da je spreči ili omete, osim..., ali to nema nikakvog smisla, brzo odbaci tu pomisao. Ovo mu uopšte nije imalo nikave logike, osim njegove naivne i banalne slutnje. Ona se tamo kanda sklonila od mene, pomisli. Ma, nema šanse, a šansa se ogleda, čuj ogleda, u tome što.. kakava mi je to šansa, kad stoji iza hm, ogledala. Nikako je ne vidim, pa kako li onda tek ona mene...’Ej pa to bi možda moglo.. nasluti odjednom, ali koja je to nelogičnost?
- Možeš da zveraš koliko hoćeš, ja sam čovek od reči. Kako smo se i dogovorili na sigurnom si, dok ne završimo igru.
Vala baš, pomisli. Što se tebe tiče, osim par blefova ispao si fer, zato zaslužuješ i fer igru, ali ovo sa furijom moglo je da se reši samo na jedan način.
Glavom to jest u glavu.
- Evo, ja razbijam. –reče odlučno, -Sad se čuvaj gavranu.
- Valjda ćeš sad prestati sa filozofiranjem.
Postavio se na štap za početni udarac. Poput laserskog snopa, tanka i kao rubin crvena nit Namere, ozirala se duž ose, unutar jasenovog štapa. Oprezan ali duboki udah i tiho Ju je izgovorio.
Na Odjek nije dugo trebalo čekati.
Inje se razletelo sa bele kugle, kad ju je štap pogodio u polarnu os, malo iznad polovine, pa malo u stranu, koju, ne sme se napisati.
Bela polete ka trouglu, inje je još bilo u vazduhu, oko nje, kada je Vreme stalo.
Reč mu se vratila i iskočio je iz fizičkog vremena.
Nije očekivao da bi ga taj trik spasao furije, izvan vremena one su, praktično kod svoje kuće. Nije ustvari više ništa očekivao. Prkos je jedino što preostane svakom očajniku na samom kraju.
I radoznalost.
Njegovo sublimirano telo, Gabrijel, bilijar i sve ostalo stajalo je zamrznuto u fizičkom vremenu, a on se prkosno zagledao u veliku uspravnu mirnu površinu vode, iza koje se nazirao obris užasa. „Jednom kada ugledaš uspravno ogledalo Vode, znaj da je tvoja kapija otvorena“, -bile su reči jednog starog tritona, negde duboko.
Videti uspravnu povšinu vode, bilo mu je samo po sebi užasno.
- Zamrzavaš Vreme, je li? E, pa evo i ja da ti se pridružim. Da te vidim kako talasaš.
Bez talasanja furija izroni. Bilo je ovo puno suočenje, ni astralno, ni kroz vodu.
- Sad te već vidim. –podsmehnu se prkosno, očekujuči juriš.
Sav prkos, sva Namera nad Vodom, trebala mu je da joj potraži oči.
Oči Saturna, oči plaćanja debelih računa, oči Zakona, oči Kazne.
Oči Karme njegove.
Suočiti se sa svojom prljavštinom, uvek je odvratno, pomisli, a tek pred Sudijama?
Užas ga preplavi. Ustvari, furija sama i nije tako užasna, mislio je neki deo njega. Užasna je samo tvoja furija. Ne, užasna je činjenica da je to definitivno tvoja furija i ničija više, ej kolektivna krivice gde si sad? Užasno je, da ti je ostao još koji trenutak, čak i ako zaustaviš vreme. Iskonski strah od sledećeg sekunda, to je ono što si hteo, pomisli, evo ti ga sad na.
Bez reči, krik ionako nema smisla,
A osećaji?
- Da, tačno tako, shvatio sam, valjda.
Reči i melodija stare pesme, kao da su se same pisale po gustom mraku:
„U mom oku samo hlad, u mom srcu samo stud,
inje i prašina.

Nisu čvorci pevali, dok je iznad krovova,
svirala tišina.“

Nekada davno, čuo je za litaniju protiv straha: „Neću da se plašim, strah je ubica uma...“ Ne vredi, to je za žive, pomisli. Onda, islamski teroristi, samubice, pre nego otkače okidač zazivaju smrt, ašikuju sa njom. Ne vredi to smo već napravili. Kako je onda Dzambu Ling prošao kroz Bardo i vratio se da povede svoj narod, upita se, To je njegov put, moj nije. Nije ni to. Izeš pos’o.
Čovek nije stvor, koji može večno da doživljava nešto, pade mu tad na pamet. Ni tuga, ni sreća, ne traju večno. Takva smo sorta, sve prolazi, da bi se desilo opet, samo malo drugačije.
Ne, ne prolazi. To svako od nas ponaosob, prolazi kroz sve to, pa kad se izgubi, kao magarac u magli, vrti se u krug, a pošto i dalje misli da je sto posto ispravan, zaključuje da mu se stvari ponavljaju, jer: „život je takav čupav i dlakav“. Majko, koje debilnosti u samrtnom času?
A furija više nije bivala tako strašna. Sama prikaza, daleko je od lepe i oku prijatne. Ćovek kao vrsta, mora biti, da je nekako uslovljen, pa se povrh svog razuma, boji tako nečega, čak sam uobrazi tako neku kreaturu. Šta god to igra na kratko, ako potraje, proradi razum i što šta pride, a onda još samo pametniji može da popusti.
Potrajalo je i Ars je polako počeo da se nada, da se njegova slutnja obistinjuje.
- Sad te vidim. –ponovi, -a ti mene kanda, jedva?
- A?
Još malo sačeka, Vremena je počinjalo da biva dovoljno. Furija je stajala nad/pred Vodom i kao da se više nije ni kezila toliko.
-Aha. –završi.
Radna pretpostavka br. 2, furija ga ne vidi jer je izgubila svog gavrana, znači dok ne nađe sledećeg..
Ars, ne lupetaj, bar ne na sopstvenoj samrti, pomsli. Idem na bilijar, ako se njoj ne žuri, što bi se meni žurilo. Kažu da smrt stigne svakoga. Sad, pre ili posle bilijara, to ne kažu.
Njoj se trenutno nije žurilo, čak je počela i pomalo da se providi. No, iza nje, na mirnoj vodi, ogledalo se sve u prostoriji ukočenog vremena. Osvetljen bilijarski sto, sa belom kuglom zaustavljenom u trku prema trouglu, inje koje se razletelo, a još nije palo, debeli sveštenik, u pola reči nanosi kredu na svoj štap, naravno i igrač koji otvora igru.
- A iza? –zapita se tiho zagledavši se izbliza u glatku površinu. Obris koji je naslutio iza ga odgovori od svake daljnje radoznalosti.
Bela uz glasan tresak pogodi kuglu u temenu trougla i sa još šesnaest raznobojnih kugli, sedam šarenih sedam jednobojnih i crnom, rastrčaše se po stolu.
Inja je nestalo, samo ga je još malo peckao furijin pogled na vratu.
 

Back
Top