Ne dolazi mi
izljubljen, izgrljen i hladan.
Dusom drugoj odan.
Telom k'o na buvljaku
prodan.
Ne dolazi mi kad ti oci plave
posive
bez osecanja, i glave
zrelog coveka u tebi.
Vernog jedino sebi.
Ne dolazi mi dusebrizan,
natucajuci mi na nos
sazaljenje mene,
trenutno opredeljenje i tebe
voljenje.
Ne dolazi mi zbog samoce,
posteljine ti hladnoce,
svog tog necovestva
da mi crnis hleb i dan.
Da mi stvaras zedj i sram.
Da me uzmes, trgnes, ljubis.
Sad, pa sad.
Ne zalazi u moje ponore.
Jos susim kraste,
lecim rane i bolove.
Zapusavam arterije popucale
memorije,
jer te u sebi vise nemam
kud.
Ne dolazi ni lud.
Ne smej se u lice
koje je suze izlivalo, u njima
plivalo
i davilo se.
Bojim se, jos me toliko ima,
da te pljunem pred
svima
za sve sto si mi radio.
Ne dolazi
kad postanem kamen i led
meni zguzvan i sed
da zivimo srecno do kraja
zivota.
Ja jedino verujem u bajke
moje na greskama ucene
majke
da su prolazne sreca,
ljubav i lepota.
Ne bacaj za sobom seme,
da se vratis
i pravis budalu od mene.
Otvoricu vrata.
Okrenucu ledja.
Cuces cutnju kako vredja,
jer ti od umora ni psovke
nije namenila
ova glupaca
sto se okamenila.
Odstranila.
Zacarala.
Razocarala
i sopstvene sebi
tobom konce pomrsila,
zalud se molila i krstila.
Ne zovi
kad te ne zelim cuti.
Nemoj vise da ljutis
ovo pace u meni
zamrlo i ruzno,
od zivota
dovoljno kinjeno i tuzno.
Jer ce opet laste !
Mozda u labuda izraste.
izljubljen, izgrljen i hladan.
Dusom drugoj odan.
Telom k'o na buvljaku
prodan.
Ne dolazi mi kad ti oci plave
posive
bez osecanja, i glave
zrelog coveka u tebi.
Vernog jedino sebi.
Ne dolazi mi dusebrizan,
natucajuci mi na nos
sazaljenje mene,
trenutno opredeljenje i tebe
voljenje.
Ne dolazi mi zbog samoce,
posteljine ti hladnoce,
svog tog necovestva
da mi crnis hleb i dan.
Da mi stvaras zedj i sram.
Da me uzmes, trgnes, ljubis.
Sad, pa sad.
Ne zalazi u moje ponore.
Jos susim kraste,
lecim rane i bolove.
Zapusavam arterije popucale
memorije,
jer te u sebi vise nemam
kud.
Ne dolazi ni lud.
Ne smej se u lice
koje je suze izlivalo, u njima
plivalo
i davilo se.
Bojim se, jos me toliko ima,
da te pljunem pred
svima
za sve sto si mi radio.
Ne dolazi
kad postanem kamen i led
meni zguzvan i sed
da zivimo srecno do kraja
zivota.
Ja jedino verujem u bajke
moje na greskama ucene
majke
da su prolazne sreca,
ljubav i lepota.
Ne bacaj za sobom seme,
da se vratis
i pravis budalu od mene.
Otvoricu vrata.
Okrenucu ledja.
Cuces cutnju kako vredja,
jer ti od umora ni psovke
nije namenila
ova glupaca
sto se okamenila.
Odstranila.
Zacarala.
Razocarala
i sopstvene sebi
tobom konce pomrsila,
zalud se molila i krstila.
Ne zovi
kad te ne zelim cuti.
Nemoj vise da ljutis
ovo pace u meni
zamrlo i ruzno,
od zivota
dovoljno kinjeno i tuzno.
Jer ce opet laste !
Mozda u labuda izraste.