Kad god otvorim ta vrata, u grudi i lice grune mi talas toplog ustajalog vazduha. Nozdrve mi se napune mirisima izbledele hartije na kojoj su ispisana pisma drugaricama i simpatijama sa letovanja, osušenih cigareta sakrivenih među školskim knjigama, omota od bajadera dobijenih od nekog dragog i sramežljivog dečkića... I uvek me stegne u grlu i napune mi se oči suzama. Izgleda da starim... Zatvorim pažljivo vrata i dobro ih podglavim da se ne otvaraju ponovo. Ali, uvek se nađe neko da ih otvori i pruži mi ruku kroz njih... Ne želim, a ne mogu da se uzdržim. I znam da, ako tamo uđem, nikada se više neću vratiti. Jer, tamo je ipak sve lepše nego ovde...
Nisam mogla da verujem da se to zaista dešava, kada sam nedavno pročitala e-mail: „Dobar dan, da li ste Vi bili na moru u Savudriji 1986.god? Ako sam pogresio, izvinjavam se. P.“ Ponovo taj talas... I da bude sve neobičnije, već sam bila pomalo uznemirena, samim tim što nisam bila kod kuće, već u Londonu, za koji sam duboko emotivno vezana (duga je to priča...). Zar je moguće da me je P. pronašao posle toliko godina? Ali, bili smo deca... I on me još uvek pamti?! Odgovorila sam: „Da, ja sam bila u Savudriji. Družili smo se tamo, zar ne? Baš zanimljivo kako ste me pronašli. Tj. kako si me pronašao.“ I tako, pismo po pismo, malo približismo svoje životne priče jedno drugom. P. iako beograđanin, već dugo godina ne živi ovde, ali obećao je da će doći da se vidimo. Taj dan se približio. Ne znam da li da se radujem ili da tugujem. Naročito što je naša zajednička drugarica već pet godina odsutna. Odsutna zauvek...
Ponovo će me zapahnuti taj topli talas ustajalog vazduha, taj miris mora i zvuci zvonkog dečijeg smeha. Tako opojni mirisi više ne postoje. Tako razdragan smeh više ne umem da ponovim... Možda je trebalo da kažem da nisam ta devojčica koja je bila u Savudriji 1986.god.... Jer, možda ipak ne treba da otvaram ta vrata. Možda ću poželeti da ih zatvorim sa one strane i da se više nikada ne vratim...