Savremenom Vitezu...

Tajno Moja!
Veliki mi je istorijski teret najarmljen na nejaka pleća, na intelekt stariji od ove hrišćanske gungule
grgutavih Gorgojla koji slave i u nebo dižu hram bez temelja, slaveći sebično sveti svoj princip muški.
Potomak sam slavne veličine u vremenu izgubljene i sahranjene bez obleležja pod prvi kamen hrama nebu predstavljenom.
Žena je to čije ime osta skriveno kao Tajna Moja tamna i duboka ko bezdan oka tvog.
Slavi me Viteže!
Uzdigni me visoko
na pijedestal moj!
Poštuj vodu što
iz mene kaplje
da zadovolji
i utoli ti žedj nepresušni,
pamtivekom tek naglašen!
Moja je zdela
za tebe puna
voćem zemaljskim.
Njom vraćam ti dug
snagu ti krepim
da i sutra darivaš me
principom svojim
za dobro buduće.

Moju bi suzu, nejači,
za truležom krila leptirovog
teško podneo.
Bol, koja meni ništa ne ište
tebi je rana smrtna.
Raduj mi se,
jer ti isceljenje nudim
i nakon ponora
koji smrtnost se zove.
Usamljen teturaš, virom novog nošen. Gubiš pravac jer mene ne vidiš.
Mene bez imena koja oko tebe sam od kraja ka početku ere razumnih.
 

Back
Top