.
Kada si odlazio,ponavljala sam u sebi reči poput molitve:san je jedina mogućnost da se sačuva ono što mora da ode.
Urezivala sam ove reči u pamćenje,da ih sačuvam za teške trenutke koji će plaviti moje sećanje.
Dok čekam odgovor na moje pokajničke reči koje sam ti uputila,u kojima te molim da mi oprostiš za one izrečene koje su naše trajanje pretvorile u prošlost,osećam da se raspadam.
Ubija me čekanje,a ti odugovlačiš.
Premišljaš se,namerno me puštaš da strepim,želiš da mi po najvećoj ceni naplatiš ono što si nazvao mojom posesivnošću.
Želiš moju agoniju,počinjem da verujem da uživaš u njoj.
Dobio si je nepravedno...nezaslužena je,ako se razume njen stvarni motiv.
I onda se zapitam da li je to,zapravo,ljubav koju osećaš za nas?
Ljubav ne poznaje osvetu,mržnju.
Ona ne odlaže,ne sabira i ne oduzima,ne premerava,ne kalkuliše.
Ljubav je kada pružamo i kada ne očekujemo da nam se na pruženo uzvrati.
Ljubav je nesebično poklanjanje.
Ljubav je sinonim za ono nešto najveće u nama,ona najviša vrednost koju posedujemo i koje smo spremni da se odreknemo darujući je drugome.
Ljubav je kada ono naše posebno biće koje nosimo u sebi (naše autentično „iznutra“ koje postoji jedino da bi se ispunilo) darujemo nekom ko izgleda sačinjen po našim vrednostima..
Tvoje sam žrtveno jagnje...preplašeno,što bez nade leži na giljotini tvoje volje.
Ti si njegov tamničar i dželat.
Slepih očiju i andjeoskog srca,ono čeka dan kada ćeš jednom rečju ili pokretom ruke prekratiti mu zlosrećnu sudbinu.
Ako će te zadovoljiti moja krv,uzmi je...ionako je postala neupotrebljiva za druge.
Zatrovao si je tvojim grubim rečima,ispisanih tvojom nesrećnom prošlošću,u vremenu kada mene nije bilo.
To breme i dalje nosiš na ledjima,nemoćan da ga skineš.
Ponudila sam ti svoju pomoć,nisi umeo da je prihvatiš.
I rekla sam ti već:ti imaš potrebu da povredjuješ,jer si i sam bio povredjivan.
Primer klasične psihoanalitičke teze da zlostavljani radja zlostavljača,potpuno je transparentan u tvom ponašanju.
Sve mi je jasno,svega sam svesna...a opet,ne mogu iz ove pustoši u koju si me zatvorio.
Koliko je tanka linija izmedju ljubavi i mazohizma,ovoga puta gledano kroz naš uvek burni odnos spektakularnih bitaka i veličanstvenih sklapanja primirja?
Ono što me još drži za nas je,valjda,prisutna tako stvarna iluzija da sam negde (u tvom srcu?) videla zrno onog Dobrog i Plemenitog,duboko skrivenog za druge,ali ne i za mene..
U tom zrnu spava klica,zametak korena koji je zaboravio da iznedri jedan drugačiji život,čiju lepotu već znam.
Prepoznajem ga na momente,u sekvencama našeg življenja udvoje...prepoznajem ga zato što sam je jasno videla u svojim snovima.
Njegovu lepotu sam bezuspešno pokušavala da ti naslikam..nisi mogao da je ugledaš,odavno si već postao slep za boje.
Unapred već slutim da me nećeš skloniti ispod ovih vešala koja si mi sagradio.
Osećam da će oštro sečivo tvoje osvete biti obliveno mojom krvlju.
I znam da ću u tom trenutku imati još samo vremena da podignem pogled prema Nebu i Onom ko mi je udahnuo dušu,uputiću bezglasnu molitvu:
„Bože,ako si mi ga dodelio po Tvojoj volji i ako je ovo jedini put koji vodi do njegovog srca,pomozi mi da ga lakše podnesem“.
A tebi ću uputiti zadnje reči:
„Možda nisi poslednji koji će me ubiti,ali znam da si poslednji kome sam dala oružje u ruke.“
I znam da dolazi dan kada će moja tišina postati jača od tvog glasa...
Ps.
Ne povredjuje ljubav....povredjuju ljudi koji ne umeju da vole.
Slava Umu koji je dovoljno napredovao da takve prepozna,a da ostavi mesta za one druge....
...
Kada si odlazio,ponavljala sam u sebi reči poput molitve:san je jedina mogućnost da se sačuva ono što mora da ode.
Urezivala sam ove reči u pamćenje,da ih sačuvam za teške trenutke koji će plaviti moje sećanje.
Dok čekam odgovor na moje pokajničke reči koje sam ti uputila,u kojima te molim da mi oprostiš za one izrečene koje su naše trajanje pretvorile u prošlost,osećam da se raspadam.
Ubija me čekanje,a ti odugovlačiš.
Premišljaš se,namerno me puštaš da strepim,želiš da mi po najvećoj ceni naplatiš ono što si nazvao mojom posesivnošću.
Želiš moju agoniju,počinjem da verujem da uživaš u njoj.
Dobio si je nepravedno...nezaslužena je,ako se razume njen stvarni motiv.
I onda se zapitam da li je to,zapravo,ljubav koju osećaš za nas?
Ljubav ne poznaje osvetu,mržnju.
Ona ne odlaže,ne sabira i ne oduzima,ne premerava,ne kalkuliše.
Ljubav je kada pružamo i kada ne očekujemo da nam se na pruženo uzvrati.
Ljubav je nesebično poklanjanje.
Ljubav je sinonim za ono nešto najveće u nama,ona najviša vrednost koju posedujemo i koje smo spremni da se odreknemo darujući je drugome.
Ljubav je kada ono naše posebno biće koje nosimo u sebi (naše autentično „iznutra“ koje postoji jedino da bi se ispunilo) darujemo nekom ko izgleda sačinjen po našim vrednostima..
Tvoje sam žrtveno jagnje...preplašeno,što bez nade leži na giljotini tvoje volje.
Ti si njegov tamničar i dželat.
Slepih očiju i andjeoskog srca,ono čeka dan kada ćeš jednom rečju ili pokretom ruke prekratiti mu zlosrećnu sudbinu.
Ako će te zadovoljiti moja krv,uzmi je...ionako je postala neupotrebljiva za druge.
Zatrovao si je tvojim grubim rečima,ispisanih tvojom nesrećnom prošlošću,u vremenu kada mene nije bilo.
To breme i dalje nosiš na ledjima,nemoćan da ga skineš.
Ponudila sam ti svoju pomoć,nisi umeo da je prihvatiš.
I rekla sam ti već:ti imaš potrebu da povredjuješ,jer si i sam bio povredjivan.
Primer klasične psihoanalitičke teze da zlostavljani radja zlostavljača,potpuno je transparentan u tvom ponašanju.
Sve mi je jasno,svega sam svesna...a opet,ne mogu iz ove pustoši u koju si me zatvorio.
Koliko je tanka linija izmedju ljubavi i mazohizma,ovoga puta gledano kroz naš uvek burni odnos spektakularnih bitaka i veličanstvenih sklapanja primirja?
Ono što me još drži za nas je,valjda,prisutna tako stvarna iluzija da sam negde (u tvom srcu?) videla zrno onog Dobrog i Plemenitog,duboko skrivenog za druge,ali ne i za mene..
U tom zrnu spava klica,zametak korena koji je zaboravio da iznedri jedan drugačiji život,čiju lepotu već znam.
Prepoznajem ga na momente,u sekvencama našeg življenja udvoje...prepoznajem ga zato što sam je jasno videla u svojim snovima.
Njegovu lepotu sam bezuspešno pokušavala da ti naslikam..nisi mogao da je ugledaš,odavno si već postao slep za boje.
Unapred već slutim da me nećeš skloniti ispod ovih vešala koja si mi sagradio.
Osećam da će oštro sečivo tvoje osvete biti obliveno mojom krvlju.
I znam da ću u tom trenutku imati još samo vremena da podignem pogled prema Nebu i Onom ko mi je udahnuo dušu,uputiću bezglasnu molitvu:
„Bože,ako si mi ga dodelio po Tvojoj volji i ako je ovo jedini put koji vodi do njegovog srca,pomozi mi da ga lakše podnesem“.
A tebi ću uputiti zadnje reči:
„Možda nisi poslednji koji će me ubiti,ali znam da si poslednji kome sam dala oružje u ruke.“
I znam da dolazi dan kada će moja tišina postati jača od tvog glasa...
Ps.
Ne povredjuje ljubav....povredjuju ljudi koji ne umeju da vole.
Slava Umu koji je dovoljno napredovao da takve prepozna,a da ostavi mesta za one druge....
...