Metamorfoza

Čovek bi pomislio, ljubavi, da se dani okreću miru, da je duša pronašla u tim danima spas, ali nije tako. Rekoh, samo se čini tako. Pokušavam da te dane pretvorim u potpuno gluve i nepomične slike koje me, u tišini, neće podsećati na bol. Znaš, to ti je kao da se isuviše približiš nekoj močvari u noći. Sve je, istina, tiho, ali ako malo napregneš sluh čućeš gmizanje u travi, lepet sitnih krilaca, slabašno glasanje cvrčaka. Ceo jedan svet.

Toliko života u tom miru. I moj život tiho gamiže kroz sobe. Kuća je moj lepet krila. Ja sam močvara u njoj. Krijem svoj smrad, krijem svoj mulj, krijem žabe svojih želja i zmije svoje čežnje. Opsedaju me cvrčci mojih snova i sve, sve hoće da urliče, a ja opet ćutim. I to niko ne zna i ne vidi.

Samo ti, mesečino moja mila! Samo zraci tvoje prozračne lepote, samo niti tvoje dragocene duše obasjavaju me i fotografišu te moje trenutke, daju mi negative tih slika u meni, pa ti ja sve to dajem nazad ovim rečima, mesečino moja! Samo ti možeš da sačuvaš ove negative uslikane poverenjem. Bez tebe se vučem kroz sate, ćutim i čekam da se završi taj dan. Sve dok ne dođeš. Tad život kreće drugim smerom i ona ista močvara postaje cvetna livada.

"Elektra"
 

Back
Top