Posebnoj ženi koja hoda Nebom

Toliko toga bih ti rekla,a nisi tu da čuješ me,
znam da nebo svuda je i da makar vidiš me,
srećna ili tužna sve to podnosim sama,
ali najteže je priznajem kad spusti se tama.
Plačem da niko ne vidi,ridam i duša ječi,
nema tog leka koji bi mogao ovu bol da izleči.
Ništa ne može da mi te zameni,navika čudo je,
iako su prošle godine i dalje bez tebe čudno je.
Znam ne mogu da vratim vreme, šta je bilo bilo je,
ali vreme da se vrati i to za nas malo je.
toliko toga sam prošla, i sazrela do sada,
da ću postati ovakva znala si ti to još tada.
tek sad shvatam neke stvari koje nisam razumela,
da me naučiš i posavetuješ najbolje si umela.
Fali mi često da ti se izjadam,uvek si me slušala,
najvredniju utehu samo si mi ti bezrezervno pružala.
Problemi su sve veći i čini mi se da nemam kud,
pitam se šta se ovo zbiva, da li je svet oko mene lud.
Znam da za mene htela si najbolje, i radila si tako,
ali izgleda da pogaziće tvoju volju bez razmišljanja lako.
Neka na njihovu dušu ide sve, kažu gleda Onaj gore,
prestaće jednom da se puni mojih suza more.
Boriću se za svoje, ti si me učila da ne dam na sebe,
meni je samo žao što svi su zaboravili tvoje reči i tebe.
Ja te nikad neću zaboraviti, duša ječi svakoga dana,
teško mi je bez tebe,boli ova duboka rana.
 

Back
Top