NA SVOM PUTU

Molim za oproštaj
Četrnaestogodišnjeg Zvonimira,
Dečaka tihog glasa,
Ispijenog lica,
Tromog hoda
I snenih očiju.

Molim za oproštaj Slavoljuba,
Plavokosog dečaka
Zvonkog smeha
S kojim sam.
Na dan mkegove smrti,
Okrenuo bolnicu naglavačke.

Molim za oproštraj Viktoriju,
Lepu, dvanaestogodišnju devojčicu
Krupnih plavih očiju
Koje su plakale
Kad je gubila svoju dugu kosu
Boje zrelog žita.

Molim za oproštaj
I sve one devojčice i dečake
Čijih se imena i likova ne sećam,
Sve one koje pamtim po bolestima
Od kojih su bolovali,
Sve one koje su sa ovog sveta
Odnele:
Leukemija, anemija, tumor, rak...



Oprostite mi,
Molim Vas,
Što nisam sa Vama,
Oprostite mi
Što još uvek živim!
 

Back
Top