Da li je poverenje vrlina ljudske vrste? Ili je to oličenje samouverenosti i osećanja nepovredivosti u odnosima sa drugima? Ili je možda napor da se ignoriše postojanje pozornice na kojoj se zbiva sve između nas i svih drugih, sa svim mogućim elementima glume, mašte i svega ostalog što predstavlja fantaziju ili čak iluziju?