Ne možeš znati
živim li ili umirem,
u naručju sreće ljubav te hrani,
nema tebi visine
kao meni dubine,
u koju bi se
na krilima suza
vinuti mogla.
Anđeli o patnji ne pjevaju
već o sjaju,
kroz naše livade veju
pahulja meki cvjetovi,
ne troši mermer srca
za dar
očima bez zvijezdi,
ta tuga ne treba ti.
Slomila me suza
na licu nasmijanom,
moje znanje je slabost
a ne moć,
umoran te kapima krvi blagosiljam
i govorim zbogom...
Ćutim - upomoć!
Zvijezde me već davno
zlatom ne kupaju,
u kuli demona
nadu ne nalazim,
svaki osmijeh sada je bol,
ne ljuti se...
U riječima tvojim
čujem sebe kako odlazim.
