Postoje ljudi koje nikad ne upoznamo lično,a čini nam se da ih znamo čitavog života.
I na pomen njihovog imena osetimo radost i bliskost,neku neobjašnjivu toplinu i divljenje i želju da traju..toliko jaku da potpuno izgubimo iz vida konačnost života.
Postoje ideologije i religije,ubeđenja i trenutni zanosi,i postoji nešto duboko utkano u kod svakog čoveka... neka sposobnost da,verovao ili ne,prepoznaš tu beskrajnu dobrotu i čestitost u čoveku.
I svejedno u šta veruješ,moraš im se diviti što ostadoše čistodušni u ovom apokaliptičnom svetu.
Dovoljni su da nam život osvetle nekim nebeskim sjajem već i samim postojanjem svojim.
Postoji neverovatna tuga kad ti ljudi odu sa ove pozornice što se Život zove.
I neka praznina,sasvim neobjašnjiva,iako nekog takvog čoveka nikad nisi lično sreo.
Kao da je neko prigušio svetlo.
~Patrijarhu,s ljubavlju....~