Moj posao u novoj firmi nije vezan striktno za prodaju automobila, više se mlatim sa papirima, ulaznim, izlaznim fakturama, računima, kalkulacijama... što je, opet, ponajviše vezano za servis i popravku. Polako hvatamo konce (mada mene nervira i strašno se loše osećam kad ne plivam u nečemu kako treba) i sve nekako dolazi na svoje.
U salonu je lepo, ali - dosadno. Ne kupuju se automobili svaki dan, pa da ljudi dolaze i prolaze kroz salon ... neki put prođe dan, a da niko i ne uđe.
Naravno da zamenjujemo jedni druge i naravno da mi se desilo da boravim u salonu.
Tako je bilo i danas (Tanja, žena mog brata, je izlazila na kratko i pozvala me daje zamenim) kada su se na vratima pojavili stariji čovek i žena. Tanja, koja je upravo izlazila, mi je skrenula pažnju da se radi o ljudima koji su bili i dan ranije, on je bio "za" (zajedno sa mlađim muškarcem koji je došao sa njima), ali žena - protiv. Auto je nov, model je predstavljen ove godine, prvi kod nas je prodat na ovogodišnjem Sajmu automobila, normalno je da bude malo drugačiji, kao što je normalno da stariji ljudi teže nekoj klasici i onome na šta su navikli. Još je taj, koji smo imali u salou, vrlo jake zelene boje - za starije ljude malo teže za prihvatiti (mada, ne mora ništa da znači).
Brat i kolega su razgovarali sa gospodinom, koji je vrlo komunikativan i jako simpatičan čovek. Žena se malo držala po strani, jedva da je neku reč progovorila.
Slučaj je hteo da su nam jutros javili iz Beograda kako imaju kupca za zeleni auto koji je kod nas u salonu i šalju vozilo po njega. Praksa je takva da u zamenu odmah šalju drugo vozilo istog tipa. I tako se sve lepo "poklopilo", nađen je taj sivi kakav ljudi žele i ostalo je samo da sačekamo transport...
Prilikom dogovora sa ljudima oko toga kad vozilo dolazi i kada oni mogu da dođu da ga pogledaju, žena je rekla: "Moramo zvati i Aleksu!" Shvatim da je Aleksa unuk i počnem priču sa ženom oko toga da i "mi imamo Aleksu". Ona se raspitivala ko je ko u firmi i tačno joj se moglo pročitati na licu odobravanje i zadovoljstvo što smo nas troje, koje je upoznala, praktično porodica. Jako je lepo osetiti tu jednostavnu, toplu, majčinsku dušu. Saznala sam da su joj ćerke, bliznakinje, Tanjina generacija (čak se i znaju "iz viđenja", što se kaže), da pored Alekse imaju i mlađeg Lazara, a da druga ćerka ima sina i ćerkicu Katarinu. Možda zvuči blesavo, ali i pored radosti što ćemo prodati prvi auto - radovala sam se i što će ga kupiti baš ti, takvi ljudi.
Kada je stiglo transportno vozilo sa njihovim autom, već su bili tu Aleksa i Lazar sa mamom i tatom, a deda je stigao biciklom na istovar. Auto je uvežen u radionicu (nije čak ni opran - tolika brzina je bila kod utovara) i svi su bili tu. Da smo smišljali scenario prve prodaje, da smo zamišljali kako bi to trebalo da izgleda - ne bismo mogli bolje i lepše da zamislimo. Klinci su trčali oko auta, ulazili u njega, tata je probao sedišta, zavirivao u motor, deda podesio sedišta prema sebi, upalio motor, žene su se vrtele okolo (i baba je u međuvremenu pristigla - ovaj put nasmejana i jako lepo raspoložena), razgovaralo se i šalio kao da se svi znamo 100 godina! Sva lica nasmejana, svi lepo raspoloženi, svi srećni! Ne, zaista nije moglo biti lepše.
Jedino što je bio kraj radnog vremena i što papiri nisu sređeni (nije ni bilo kad da se sve završi), pa moraju da čekaju do sutra... Inače nam je deda, novi vlasnik, više puta ponudio neku kaparu... "nešto" da on bude siguran da će auto biti njegov! Moj brat se nasmejao i rekao nešto u fazonu: "Ne brinite, ne čekaju ljudi u redovima da svi kupe nove automobile, pa još i kod nas!", ali on bi čovek da bude siguran. Mislim da se obratio svakom od nas pojedinačno... da bi čuo kako auto neće ni ići u salon, samo ćemo ga oprati, srediti papire i može da ga vozi. Ma, sladak čovek, neviđeno! Pravi Lala, gazda u svojoj glavi... u onom predivnom značenju te reči, domaćin čovek.
Ono na šta nisam mogla a da ne pomislim, je taj predivni životni rezon: Da treba živeti punim životom bez obzira na neke kasnije godine, da treba praviti sebi zadovoljstva i znati u njima uživati.
To sam videla kod mog Laze i jako sam srećna što sam upoznala još jednog takvog čoveka. Neka im je sa srećom, neka se on i njegova baba nauživaju u vožnji i u ovom, i u nekom novom autu!
I neka svojoj deci i svojim unucima prenesu pravu, zdravu životnu logiku i sreću koju nose u sebi!
PS Slika je namerno takva... ne bi bilo pošteno da se lica jasno vide.
U salonu je lepo, ali - dosadno. Ne kupuju se automobili svaki dan, pa da ljudi dolaze i prolaze kroz salon ... neki put prođe dan, a da niko i ne uđe.
Naravno da zamenjujemo jedni druge i naravno da mi se desilo da boravim u salonu.
Tako je bilo i danas (Tanja, žena mog brata, je izlazila na kratko i pozvala me daje zamenim) kada su se na vratima pojavili stariji čovek i žena. Tanja, koja je upravo izlazila, mi je skrenula pažnju da se radi o ljudima koji su bili i dan ranije, on je bio "za" (zajedno sa mlađim muškarcem koji je došao sa njima), ali žena - protiv. Auto je nov, model je predstavljen ove godine, prvi kod nas je prodat na ovogodišnjem Sajmu automobila, normalno je da bude malo drugačiji, kao što je normalno da stariji ljudi teže nekoj klasici i onome na šta su navikli. Još je taj, koji smo imali u salou, vrlo jake zelene boje - za starije ljude malo teže za prihvatiti (mada, ne mora ništa da znači).
Brat i kolega su razgovarali sa gospodinom, koji je vrlo komunikativan i jako simpatičan čovek. Žena se malo držala po strani, jedva da je neku reč progovorila.
Slučaj je hteo da su nam jutros javili iz Beograda kako imaju kupca za zeleni auto koji je kod nas u salonu i šalju vozilo po njega. Praksa je takva da u zamenu odmah šalju drugo vozilo istog tipa. I tako se sve lepo "poklopilo", nađen je taj sivi kakav ljudi žele i ostalo je samo da sačekamo transport...
Prilikom dogovora sa ljudima oko toga kad vozilo dolazi i kada oni mogu da dođu da ga pogledaju, žena je rekla: "Moramo zvati i Aleksu!" Shvatim da je Aleksa unuk i počnem priču sa ženom oko toga da i "mi imamo Aleksu". Ona se raspitivala ko je ko u firmi i tačno joj se moglo pročitati na licu odobravanje i zadovoljstvo što smo nas troje, koje je upoznala, praktično porodica. Jako je lepo osetiti tu jednostavnu, toplu, majčinsku dušu. Saznala sam da su joj ćerke, bliznakinje, Tanjina generacija (čak se i znaju "iz viđenja", što se kaže), da pored Alekse imaju i mlađeg Lazara, a da druga ćerka ima sina i ćerkicu Katarinu. Možda zvuči blesavo, ali i pored radosti što ćemo prodati prvi auto - radovala sam se i što će ga kupiti baš ti, takvi ljudi.
Kada je stiglo transportno vozilo sa njihovim autom, već su bili tu Aleksa i Lazar sa mamom i tatom, a deda je stigao biciklom na istovar. Auto je uvežen u radionicu (nije čak ni opran - tolika brzina je bila kod utovara) i svi su bili tu. Da smo smišljali scenario prve prodaje, da smo zamišljali kako bi to trebalo da izgleda - ne bismo mogli bolje i lepše da zamislimo. Klinci su trčali oko auta, ulazili u njega, tata je probao sedišta, zavirivao u motor, deda podesio sedišta prema sebi, upalio motor, žene su se vrtele okolo (i baba je u međuvremenu pristigla - ovaj put nasmejana i jako lepo raspoložena), razgovaralo se i šalio kao da se svi znamo 100 godina! Sva lica nasmejana, svi lepo raspoloženi, svi srećni! Ne, zaista nije moglo biti lepše.
Jedino što je bio kraj radnog vremena i što papiri nisu sređeni (nije ni bilo kad da se sve završi), pa moraju da čekaju do sutra... Inače nam je deda, novi vlasnik, više puta ponudio neku kaparu... "nešto" da on bude siguran da će auto biti njegov! Moj brat se nasmejao i rekao nešto u fazonu: "Ne brinite, ne čekaju ljudi u redovima da svi kupe nove automobile, pa još i kod nas!", ali on bi čovek da bude siguran. Mislim da se obratio svakom od nas pojedinačno... da bi čuo kako auto neće ni ići u salon, samo ćemo ga oprati, srediti papire i može da ga vozi. Ma, sladak čovek, neviđeno! Pravi Lala, gazda u svojoj glavi... u onom predivnom značenju te reči, domaćin čovek.
Ono na šta nisam mogla a da ne pomislim, je taj predivni životni rezon: Da treba živeti punim životom bez obzira na neke kasnije godine, da treba praviti sebi zadovoljstva i znati u njima uživati.
To sam videla kod mog Laze i jako sam srećna što sam upoznala još jednog takvog čoveka. Neka im je sa srećom, neka se on i njegova baba nauživaju u vožnji i u ovom, i u nekom novom autu!
I neka svojoj deci i svojim unucima prenesu pravu, zdravu životnu logiku i sreću koju nose u sebi!
PS Slika je namerno takva... ne bi bilo pošteno da se lica jasno vide.