PISMO KATARINI - Blogovi - Forum Krstarice
Prikaži RSS

Re:evolucija

PISMO KATARINI

Oceni ovaj blog
Draga Katarina,

predložili su mi da ti napišem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo što imam reći tebi odnosi se i na sve tvoje vršnjake, ustvari sve vas koji ćete 2000. godine imati oko 20 godina. Kad budeš čitala ovo što ti sada pišem, mene više vjerovatno neće biti. Zato, ovo pismo ima i vrijednost testamenta, jer mislim da drugi neću pisati, budući da ti ne mogu ostaviti ništa osim – sjećanja.

Ne želim te savjetovati niti upozoravati, niti bodriti, niti učiniti bilo šta što je slično tome. Mnoge savjete, dobre ili loše, već si imala prilike čuti i mnoge ćeš tek čuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nešto pomogao. Zato ću se i zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli, osjećanja i uvjerenja. Ponavljam, sjećanje je jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti. Sjećanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela i to nezavisno od njene vrijednosti, što smatram još važnijim. Ko zna šta ćeš ti raditi kroz 20 godina. Ko zna kakva ćeš biti. Ko zna da li ćeš i tada, kao danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za šalu. Nadam se da hoćeš, ali je sigurno da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš te lijepe osobine. Protiv tebe udružiće se mnoge sile, a naročito jedna – strah.

Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od obaveze i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti. Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i, očito, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni; osnovni instrument pomoću kojega se svako može prisiliti da se prilagodi određenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svako može prisiliti da se odrekne vlastite autonomije, nezavisnosti i, na kraju, slobode. Sad se ničega ne plašiš i to za mene predstavlja veliko zadovoljstvo. U tebi još ne zapažam znake onih strahova koje samo odrasli umiju usaditi u glave djece. Volim te promatrati kako sama stičeš iskustva, kako se krećeš po mračnoj sobi, kako proučavaš insekte i životinjice u prirodi, kako pokušavaš pomilovati psa lutalicu ili mirno prilaziš nepoznatim ljudima. U ovom svijetu, ti i tvoji vršnjaci predstavljate pravu utjehu i, naravno, nadam se da će to vječno trajati, da ćeš uvijek ostati takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Ako u tome uspiješ, imaćeš, po mom mišljenju, sve uslove da izabereš pravi put.
Mogu ti reći, bar što se mene tiče, da sam sve ne baš sretne odluke u životu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću. Jednom prilikom, pošto si mi ručicom pokazala četvrtinu mjeseca, objasnila si da je slomljen. Zatim si me uvjeravala da si ti to učinila i pokazala si mi kako si učinila: uhvatila si ga objema rukama i snažno tresnula o zemlju. Imala si tada 18 mjeseci. Ustvari, tvojoj mašti i mašti tvojih vršnjaka nema granica. Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svemoć. Vjerujete da možete izmijeniti svijet. Pretjerujete. Ali, odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su “praktični”, “realni”, “konkretni”. Vidjećeš: govoriće ti da je svijet oduvijek bio takav i da će takav uvijek biti. Govoriće ti da je oduvijek bilo bogatih i siromašnih, da je oduvijek bilo bijede, odatle i gladi, privilegija, ropstva, rata. Govoriće ti da je svako ko je nešto pokušao izmijeniti išao pravo u propast. Sasvim su lišeni mašte. Čak i nade. Ako nešto već nije ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti. Da je čovjek sazdan tako, da je društvo takvo, da je svijet takav. I reći će ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje, isto tako.
Ako i kroz 20 godina budeš posjedovala kreativnost i samopouzdanje kojima raspolažeš danas, i ako im odgovoriš da se, uz volju, sve može mijenjati, naročito položaj ljudi; ako im odgovoriš da se svijet može zasnivati na osjećajnim odnosima umjesto na novcu; ako im odgovoriš da treba razmišljati o svijetu koji se sastoji od ljudi, a ne od gazda i sluga; ako im tako odgovoriš, reći će ti da je sve to samo jedna utopija.
U tvojoj kući 2000. godine biće još uvijek, bar se nadam, stvari koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova. Biće tu knjiga, slika, namještaja, predmeta svake vrste, crteža, rukopisa, fotografija, svega što je pripadalo generacijama koje su prethodile tebi. Stvarčica bez vrijednosti, ako hoćeš, ali svjedočanstava duge istorije čiji si i ti dio bila i prije nego što si se rodila.
Tradicija. Po meni, ne treba to sve baciti. I tradicija ima svoje značenje, mada ne ono koje joj se najčešće daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup običaja i navika koje treba netaknute sačuvati i u sadašnjosti i u budućnosti. Ja, opet, smatram da vrijednost tradicije nije u tome, već u nečemu sasvim drugom; tradicija, kao i sve što se odnosi na prošlost, treba isključivo služiti kao polazna tačka da se učini i više i bolje, znači drugačije. Iranski filozof Džubran rekao je: “Život se nastavlja, ne zaustavlja se na juče.” Mi se, međutim, očajnički hvatamo za juče, i onda tradicija postaje teret koji nam ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojega ne možemo izaći. Čak to i ne želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drugačije, izazivaju – strah.
Eto, ta se riječ opet vraća. Reći će ti da je strah osjećaj koji obuzima svakoga. Da, tačno je. Ali, strah svakoga ne uništava. Tebe neće, naprimjer, i ne samo zbog tvog dječijeg neznanja, već zato što si sva okrenuta stvarima i ljudima koje voliš, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad si svoje ličnosti. Oni koji, i kada odrastu, ostanu takvi, mnogo su jači od bilo kakvog straha.
Ovo su, kao što sam ti u početku rekao, moje misli i osjećaji koji me obuzimaju dok se igram s tobom. Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je djelić mog života. Učini od njega, naravno, samo ono što ti sama budeš željela.

Tvoj djed

***

[I]Pismo koje je Marčelo Bernardi, čuveni italijanski pedijatar i psiholog, napisao svojoj unuki Katarini.[/I]

/preuzeto sa interneta/

[IMG]http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2010/01/sapunica.jpg[/IMG]

Pošalji "PISMO KATARINI" na Facebook Pošalji "PISMO KATARINI" na Google Pošalji "PISMO KATARINI" na My Yahoo! Pošalji "PISMO KATARINI" na Live Pošalji "PISMO KATARINI" na MySpace Pošalji "PISMO KATARINI" na Twitter Pošalji "PISMO KATARINI" na Digg Pošalji "PISMO KATARINI" na del.icio.us

Oznake: re:evolucija
Kategorije
Nekategorizovano

Komentari