Prolaz (odlomak)

"Ne znam ni kako sam se našao u svojoj sobi, samo sam legao na krevet i dugo razmišljao o svemu.
Cemu sve ovo? U šta se to pretvorio ovaj život i kuda ide? Zar i ovaj kratak put od rodjenja do smrti da provedemo u mržnji i patnji? Da li je mržnja možda usadjena u čoveku i kamuflirana čeka da izbije na površinu? Da li je moguce da ono malo stvorenje,plod jedne ljubavi izmedju muškarca i žene,može da izraste u jedno beskrupulozno i nihilistično biće, gladno slave i novca, pohlepno da zadovolji svoj izopačeni hedonizam i sujetu? A moral, ta Morzeova azbuka života, kao da polako iščezava pred beznačajnostima jednog takvog čoveka."
Nije mogao više. Skinuo je naočare, bacio rukopis i rukom prešao preko umornog čela. Osećao je svaku boru kako mu pucketa pod prstima. Sedeo je tako dugo, naslonjen na svoje misli. Oči su mu se sklapale, ali san nije mogao da probije barikade njegove svesti. Da li je samo on taj koji vidi, koji primećuje? Kakve su to oči koje ne vide sunovrat ljudskosti, bespoštednu igru senki u ljudskim dušama?
Ustao je i prišao prozoru. Njegov pogled je bio uperen u daljinu, iza horizonta svesti, tamo gde se istok, zapad, sever i jug, spajaju u jednoj tački. Svetla velikog grada su za njega bila odsjaj tame, gašenja. Sva ta džungla na asfaltu u njemu se pretvarala u nešto divlje, nepoznato, poročno i dijametralno suprotno idealu njegovog sveta. Tu nije bilo mesta za njega. Sve je postalo isuviše izveštačeno.
Okrenuo se i pogledom prošarao po stanu. Odisao je tišinom i melanholijom. Samo mala lampa na pisaćem stolu, odudarala je od potpunog mraka u kom se nalazio. Osetio je samoću. Njegovo telo se pretvaralo u voštani oblik postojećih stvari oko njega. Klizio je polako u tamu.
Primetio je nekako, tumarajući po svojoj avetnoj sobi, staru akustičnu gitaru u uglu sobe. "Nekad čovek vidi bolje u mraku, nego pod najvećim svetlom", pomislio je i uzeo gitaru. Stara i raštimovana gitara, išarana brojnim nalepnicama i prekrivena naslagama prašine, otopila mu je hladne ruke i promrzlo srce. Prešao je rukama preko žica. Sećao se kako je leti išao na kej sa drugarima i svirao do kasno u noć devojkama koje su se tu šetale, mirišući na nevinost, dok su jednim okom gledale raspukli mesec, a drugim okom njih, momke koji su im svirali šansone. Tako je sreo i Nju. Njoj je posvetio stotine i stotine pesama i svirao joj na plaži, dok im je pesak cureo kroz nožne prste.
Sećao se i bio je srećan. Bežao je tamo gde je jedino mogao da pobegne, u mladost, lepotu, bezbrižno vreme ljubavi i nade. Putovao je laganim tonovima, koje su njegovi dugi prsti proizvodili na raštimovanom instrumentu. Svirao je, svirao i svirao. U nizu beskonačnih tonova, izgubio je osećaj za vreme i prostor. Odjednom se prenuo. Setio se nečega, setio se Nje i svega što se dogodilo sa njom. Pogled mu se sledio, a sreća nestala sa prolaskom poslednjeg tramvaja ispred njegove zgrade. Prišao je lampi, ugasio je, legao u krevet i utonuo u crnilo oko sebe, ponavljajući jednu, te istu mantru: "Tanja! Moja Tanja!" Tako je i zaspao...

Neozbiljni pesimista
 
Zar i ovaj kratak put od rodjenja do smrti da provedemo u mržnji i patnji?
Не, ни случајно!

Da li je mržnja možda usadjena u čoveku i kamuflirana čeka da izbije na površinu?
Па, човек треба д се труди да га мржња никада не обузме, јер самим тим шкоди и себи ;)

Da li je moguce da ono malo stvorenje,plod jedne ljubavi izmedju muškarca i žene,može da izraste u jedno beskrupulozno i nihilistično biće, gladno slave i novca, pohlepno da zadovolji svoj izopačeni hedonizam i sujetu?
Могуће, ако човек то себи дозволи :(
 

Back
Top