PROLOG

"Da, ja sam običan i normalan čovek", odgovorio sam. Šta bih drugo mogao da odgovorim nepoznatoj osobi koja me u kafani pita: "Izvini što smetam. Da li si ti normalan i običan čovek?" Potvrdan odgovor je prvo što mi je palo na pamet. Jedan normalan i običan odgovor. Kao što sam i ja.
"Mogu li da te častim pićem?", pitao je.
"Možeš, ako ti to pričinjava zadovoljstvo."
Čovek sede za moj sto. Naručismo dve šljivovice bez kisele. On izvadi neku tanku knjižicu i reče:
"Hoćeš li da kupiš za pedeset dinara? Toliko me košta štampa. Ili, možda, da ti je poklonim, da ne bi pomislio da hoću da zaradim na tebi?"
"Kupiću je. Toliko košta i rakija kojom me častiš. U svakom slučaju si u minusu. Osim ako nemaš neku drugu dobit."
"Naravno da imam. Proći će mi vreme u razgovoru sa tobom. A možda ti, usput, spasem život."
"Šta si ti prijatelju? Neki usputni spasilac tuđih života?"
"Da, to mi je hobi. Nemam pametnija posla." Podiže čašicu: "Ajd' živeli!"
"Živeli", uzvratih.
Srknusmo. Uzeo sam u ruke knjižicu koju mi je dao i nasmejao se. Naslov je bio: "Razmišljanja jedne Budale o carevom novom odelu". Baš lep naslov. Setio sam se priče o carevom novom odelu. Često sam se u životu osećao kao dete iz gomile koje je viknulo: "Pa, car je go!" Ali, nisam baš uvek imao petlju i da izrazim ono što sam video uz pomoć preostale nevinosti. Ponekad nisam imao priliku. Ponekad sam se plašio za sigurnost sopstvene zadnjice. Najčešće me nije bilo briga. Ko će da se bakće sa tolikim golim carevima na ovom svetu? Ali, kad bolje razmislimo, takva nebriga nas je sve skupo koštala. I svakog pojedinačno i narod... Možda je trebalo da vičem?... Nisam bio dovoljno pametan da bih bio budala. A sada za mojim stolom sedi jedna takva budala koja je o tome još i knjigu napisala. A hoće i život da mi spasi. Dobar neki čovek. Poznato je kod nas da su dobar i budala braća. Tako nam narodna poslovica poručuje, a narod je, znamo, mudar.
"Ti si, dakle, Budala koja razmišlja o carevom novom odelu?", pitao sam logično.
"Da. Nemam pametnija posla", odgovorio je prosto prošireno. "A ti?"
"Šta, a ja?"
"Imaš li ti neka pametnija posla?"
Zbunio me. Ne znam koliko su moji poslovi pametniji. Znam samo da se borim da zaradim dovoljno za život, da izdržavam porodicu. Trudim se da ostanem normalan čovek i da budem dobar otac i muž... Valjda je to pametno. Ne znam da li je pametnije... Možda bi moj hobi mogao da bude spašavanje života ili otkrivanje golotinje careva. Da malo budalim, i da pišem knjige kao prava, profesionalna Budala... Možda. Nije mi ranije palo na pamet. Zvuči zabavno.
"Nisam razmišljao o tome. Radim ono što moram. Valjda je to pametno", promrmljah.
Zvučao sam sebi kao da se pravdam. Ali, što bih se ja pravdao budali koja hoće da mi, usput, spasi život? Osim ako nisam, možda, latentna budala. Ako postoje latentni homoseksualci, zašto ne bi postojale i latentne budale? Mislim, logično je.
"O čemu je, zapravo, ova knjiga?", upitao sam ga. Pokušao sam da skrenem temu sa sopstvene nedomišljenosti.
"O zavođenju, i o ljubavi", odgovorio je kratko i jasno, kao kakav političar.
"Aha. A jel' to nešto o odnosima između žena i muškaraca?"
"I o tome."
"A šta ti je to ostalo?"
"Zavođenja ima u svim ljudskim odnosima. U svim sferama života. Samo što mu je promenjeno ime. Nazivaju ga mnogim lepim imenima. Tako mu kriju suštinu. Zavođenje voli maskarade, nova odela, spektakle. A ja volim da ga otkrivam ispod njegovih kostima. Volim da mu izgovorim ime i kažem: 'Uja. Našao sam te. Pu, za mene'. To je igra. Kao žmurke. Kad mu izgovoriš pravo ime, isteraš ga na videlo. Dajući nečemu pravo ime, mi nad njime stičemo izvesnu moć."
"Što bi rek'o Njegoš: 'Vas ti život prođe u veselju.' A usput još i spasiš po neki život."
"E, baš tako. Zar nije zabavno?"
"Zvuči zabavno. Ako nemaš pametnija posla."
"Zašto bi profesionalna Budala morala da ima pametnija posla?"
"Ne znam. Ja sam još uvak budala amater. Osim ako me ti ne naučiš zanatu. Mada, vredan je i moj amaterski entuzijazam... Ne znam samo šta ću ti ja u toj igri? Treći igrač? Kao u preferansu?"
"Tako nekako. Postoje razne uloge. Publika, pozornica, mesto za skrivanje, sudija... Da, u pravu si. U svakoj partiji je potreban treći. Naravno, imaš slobodu izbora. Možeš i da se ne igraš. A to je samo privid. Uvek si u igri. Hteo ne hteo. Izbor ti je samo da znaš, ili da ne znaš. Da budeš svestan, ili nesvestan učesnik."
"I, šta sad ja treba da radim? Koja su moja građanska prava u ovoj igri? Ili koje su mi obaveze? Ako mogu da biram, više volim da prvo čujem prava, pa posle obaveze."
"Za početak, trebalo bi da pročitaš ovu moju knjižicu, mladiću. Tanka je, i neće ti biti veliki napor. Znam da danas ljudi nemaju strpljenja da čitaju debele i teške knjige. Zato sam napisao tanku i laku knjigu. Danas je većina ljudi duhovno tanka i laka, pa, uglavnom, takve knjige i čitaju. Izdavači koji žive od ljudske lakoduhosti dobro znaju da takve knjige prolaze. Ja sam se prilagodio. Ne iz potrebe za zaradom ili popularnošću, već da bih nekako prišao ljudima na početku. Da ne onemogućim sebi pristup u startu. Ali, neću da te zavodim. Ne obećavam ti da ćeš od ove knjige imati neke velike koristi. Neću ti pružiti krajnje odgovore, uputstva za upotrebu života, ili recepte... Neću rešiti ni tvoje velike dileme. Nisam ta vrsta budala koja veruje u čudotvorne efekte lake literature, a nisam ni zavodnik koji to čini iz neke lične koristi. Ova knjiga bi trebalo da posluži da započnemo razgovor, da ne moram sve da ti pričam od početka. Knjiga bi trebalo da ti pruži ono oko čega ćemo otpočeti igru."
"Dobro! Poneću je kući da je pročitam. Kad ugrabim malo vremena od silnih obaveza. Znaš već kako je... Trči tamo, trči vamo. Šta kada je pročitam?"
"Onda dođi ovde. Pričaćemo."
"A kako ćeš ti znati kada ću doći. Imaš li neki telefonski broj? Vizitkartu?"
"O, ne, mladiću. Zamisli kakva bi to bila vizitkarta na kojoj bi pisalo: Dr Budala, ili ministar za budalaštine, ili tome slično... A nemam ni telefon da bi mi neko rekao: 'Alo, Budalo'. Ja jesam Budala, ali nisam glup. Ništa se ti ne sekiraj. Kad ti dođeš ovde, ja ću znati. Kako, to je moja mala tajna. Sve velike Budale imaju svoje 'male tajne velikih majstora kuhinje'. Ajd' sad, živ mi bio, pa se vidimo kad budeš načitan."
I ode on, a odoh i ja, jer sam se setio da imam neka preča, i valjda pametnija posla...

O zavođenju i ljubavi - Nebojša Jovanović
 

Back
Top