Kad svod nizak, težak kako poklop tlači
Duh izmučen stravom drugih čamotinja,
I kad sapet krugom neba, što se mrači,
Tužniji od noći dan sivkasti tinja;
Kad zatvoru vlažnom sliči lice svijeta,
U kojemu Nada bojažljivo krili
I ko šišmiš slijepo oko ziđa lijeta,
O stropove glavom udara i svili;
Kad mlazovi pljušte jednolika zvuka
I rešetku rišu tamnice prostrane,
I kad nijemo mnoštvo odvratnih pauka
Na dnu mozga mreže raspinjati stane,
Tad nejednom jeknu zvona poput groma
I urlike nebom prospu grozomorno,
Ko dusi što blude samotni, bez doma,
Pa jecati počnu dugo, tvrdokorno.
Niz mrtvačkih kola promiče bez glasa
Dušom, dok mi Nada shrvana zavija,
A despotska Strepnja prepuna užasa
U ludanju moju crni stijeg zabija
Duh izmučen stravom drugih čamotinja,
I kad sapet krugom neba, što se mrači,
Tužniji od noći dan sivkasti tinja;
Kad zatvoru vlažnom sliči lice svijeta,
U kojemu Nada bojažljivo krili
I ko šišmiš slijepo oko ziđa lijeta,
O stropove glavom udara i svili;
Kad mlazovi pljušte jednolika zvuka
I rešetku rišu tamnice prostrane,
I kad nijemo mnoštvo odvratnih pauka
Na dnu mozga mreže raspinjati stane,
Tad nejednom jeknu zvona poput groma
I urlike nebom prospu grozomorno,
Ko dusi što blude samotni, bez doma,
Pa jecati počnu dugo, tvrdokorno.
Niz mrtvačkih kola promiče bez glasa
Dušom, dok mi Nada shrvana zavija,
A despotska Strepnja prepuna užasa
U ludanju moju crni stijeg zabija