Ti si česta slika moje žalosne ljubavi
Ti si moja samoća u kojoj smo prisutni oboje
Ti si moja Sinagoga ograđena žicom
Ti si moja naročito u ovo doba pogotovu sada
Ti si moj razgovor koji se u početku odnosio na nešto drugo
Ti si moj Pablo Pikaso i njegova ljubav prema nepojamnom
Ti si moja igra koja počinje kamenčićima
Ti si moja Sahara sa jednim cvetom pa čak i bez njega
Ti si moja devojka o kojoj ti nisam govorio
Ti si...

Sad shvatam:
nismo došli zadovoljni kao trave
što rastu da se zgaze
kroz cvrkutave zore.

Mi smo zvezde
što ludo
u mrak se strmoglave
i zbog jednog bleska
ne žale da izgore.

Imamo ruke,
dobre
kao pijane laste,
da se grlimo plavo,
i gasimo u letu.

I prisutni smo zbog neba
što mora da izraste
u saksijama oka
ponekome u svetu.

Prejeli smo...

Ljudi u našim godinama
ulaze u ljubav oprezno,
kao neplivači u plitku vodu,
kao političari u kombinacije,
iz čistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
već dobrano izučili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostaće zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici,
međ ljudima,
samo će u hladnim noćima,
sami i prepoznati odjednom,
izaći na začuđen...

Noć, napuštena je
Od planina
pa sve do mora.
Ali ja, ona koja te uspavljuje.
Ja nisam sama!
Nebo, napušteno je
Od mjeseca koji
pao je u more.
Ali ja, ona koja te drži.
Ja nisam sama!
Svijet, napušten je
ljudi su tužni
i ti to vidiš.
Ali ja, ona koja te grli.
Ja nisam sama!

Padni mi samo na pamet
Misli moje obraz da ti izgrebu
Iziđi samo preda me
Oči da mi zalaju na tebe
Samo otvori usta
Ćutanje moje da ti vilice razbije
Seti me samo na sebe
Sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa
Dotle je među nama došlo


Vrati mi moje krpice
Moje krpice od čistoga sna
Od svilenog osmeha od prugaste slutnje
Od moga čipkastoga tkiva
Moje krpice od tačkaste nade
...

Kad sam nesrećna, tužna i bolesna,
nemoj da si kraj mene.
Godine i život me naučiše -
Navikoh se
da podnosim muku sama.
Kao ranjena zver,
koja se u svom brlogu skriva
da liže rane sama,
zatvaram se i ja
u svoje zidove
i potpaljujem
sav životni plamen.
I tada,
utonuo u krv otrov,
otklonjen sa usana jauk
i neizlivene iz očiju suze,
u srce pretopljene,
postaju bistre kapi...

Ti se ne boj više ni žege ni znoja
Niti razbesnele vejavice zimi –
Zemaljska si posla posvršav'o svoja
I otiš'o kući kad zaradu primi.
I sva mladež zlatna u neki će mah
K'o i dimničari dospeti u prah.

Ti se ne boj više silničke obesti –
Ne može ti ništa ni tiranska vlast –
Ne brini se šta ćeš obući i jesti –
Tebi su sad isti i trska i hrast.

Svi učeni i moćni u neki će mah
Krenuti...

Između mene i tebe tako je malo prostora. U taj procjep
stao bi tek treptaj svjetlosti. U njeg se smjestila naša čežnja,
u njeg se smjestila naša ljubav.

Tako smo blizu ti i ja, a opet tako beskrajno daleko.
Dijeli nas tek djelić najmanjeg dijela. A ipak,
koliko god se trudio, koliko god težio i htio,
nikada me nećeš dosegnuti.

Između mene i tebe tako je malo vremena. U taj procjep
stao bi tek treptaj oka. U njeg se...

Ne ruši sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom što leti,
kada nema mostova uzalud je čeznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoći je lakše neshvaćeno shvatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...