Svetopelek
20.04.2006., 10:53
Čedo Vuković: VELjKO VLAHOVIĆ I CRNA GORA
I ma gdje bio i ma šta radio - cijelog vijeka svojeg - nosio je u sebi lik Crne Gore, neuljepšan, a lijep
Gorostas minulog vijeka
Veljko Vlahović (1914-1979), taj skromni gorostas minulog vijeka, živio je i borio se kao revolucionar-humanista, sav predan ideji slobode i ljudskog dostojanstva - za osnaženi dah potlačenih, za prava sirotinje.
I ma gdje bio i ma šta radio - cijelog vijeka svojeg - nosio je u sebi lik Crne Gore, neuljepšan, a lijep.
I evo - kako on vidi sebe u Crnoj Gori i Crnu Goru u sebi, i to od prvih koraka svojih:
- Svi moji preci su bili ratnici.
Život je bio surov i u narodu moga kraja kupila se i slagala neka iskonska mudrost koja je vezana za takav život. To je onaj prkos održavanja, moral koji izrasta iz stalne i teške borbe s prirodom...
Jeste taj kamenjar surov, ali je u njemu isuviše divlje ljepote koju je teško opisati. Kada sam bio dvanaestogodišnji dječak, peo sam se s drugovima na najviši vrh, na 1.800 metara, samo da bi posmatrali - svitanje.
To neizmjerno bogatstvo slika je, mislim, jedan od razloga što u Crnoj Gori ima relativno dosta dobrih slikara, baš ta priroda - materijalno siromašna, ali lijepa, neodoljiva, naročito ta igra svjetlosti i sjenke. Gotovo su nevjerovatne varijante te igre.
Moje misli i prva saznanja rodila su se ovdje između Kamenika, Komova, Prokletija i Durmitora. Kasnije sam ih neprekidno pronalazio širom svijeta. Nikada pronađene do kraja, stalno su se vraćale Crnoj Gori. Osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja - teret Crne Gore.
Rastao sam opkoljen kamenjam, planinskim travama, zvijezdama, ovcama i ostalim slutnjama i sumnjama...
Mislio sam da poznajem sve planinske vjetrove i ptičje krikove. Oko mene je vazduh duboko disao. Zaustavljajući dah, upijao sam šumove tog disanja. Koračao sam po milionoljetnjem kamenju, preko kojeg su glečeri i usovi prohujali...
Na planinskom kamenu stancu kao da su vjekovi čuvali mrtvu stražu.
Putevi čovječanstva nijesu mimoišli ovu divljinu, ali mi je uvijek izgledalo da je čovjek u dodiru s prirodom unazadio i sebe i prirodu, da su i on i priroda ostali siromašniji, goliji. Čovjek kao da ništa drugo nije radio do smrt dozivao da nad njim stalno drži ispruženu šapu i nabrušenu kosu...
Ne znam da li je priroda podivljala od vjekova ili ljudi gaze vjekovima iza peta. Vjerovao sam da ova divljina sakriva neizmjerno bogatstvo, da zna bezbroj bajki i da se stalno ogleda u ogledalu svoje raskošne mašte..."
Ovo su samo fragmenti Vlahovićevog ispovjednog zapisa, koji je objavljen u publikaciji "Četvrti jul", Beograd, 18. marta 1975. godine.
Očekujem razumijevanje što unosim nešto duži citat.
To se nametalo nekako samo od sebe. Shvatio sam, naime, da nije moguće ni na koji način interpretirati Vlahovićeva sjećanja na rane godine mladosti, na slike Crne Gore koje su trajno u njemu živjele i ujedno ga određivale kao čovjeka, djelatnika i borca.
I odista, ona buntovna i slobodarska Crna Gora izvodi Veljka Vlahovića na istorijsku scenu.
On je u prvim redovima napredne studentske omladine između dva svjetska rata - protiv ondašnjeg unitarističkog režima i prijeteće fašističke opasnosti.
I evo Vlahovića u Španiji, u interbrigadi, na frontu. I odmah - 15. februara 1937. godine - u okršaju na rijeci Harami teško je ranjen u rame i lijevu nogu. I noga mu biva amputirana "do iznad koljena".
Poslije liječenja nastavlja da djeluje kao da se ništa nije desilo.
Za vrijeme NOB-a - u Moskvi - uređuje radio-emisiju "Slobodna Jugoslavija" i šalje u svijet vijesti o partizanskim borbama. Pored ostalog, priprema prvu emisiju na makedonskom jeziku.
Poslije oslobođenja Vlahović je bez predaha aktivan kao jedan od čelnika KPJ. I nastavlja da radi, da govori i piše i da se zalaže, osobito, za lik komuniste u novim uslovima i pred novim izazovima. Pred očima mu je čovjek, a ne šematski shvaćena doktrina.
Vlahovićevi govori i napisi objavljeni su u dva maha, i to kao "Sabrani radovi" u sedam tomova. Titogradsko izdanje priredili su Budislav Šoškić i Milija Komatina 1981. godine, takođe u sedam knjiga, s time što su knjigu VI pripremili Branko Pavićević i Franc Cengle.
Brojni radovi Veljka Vlahovića prevođeni su na više svjetskih jezika.
I Harama se smireno glaska niz Velje Duboko.
Vječito otvoreni prozor slobode
Kako sam bilježi, Veljko Vlahović je sticao prva saznanja o svijetu oko sebe "između Kamenika, Komova i Durmitora".
I stoga priznaje: ma gdje bio i ma šta radio, uvijek je u sebi nosio slike Crne Gore. I čini se da ga je to usmjeravalo i da je rastao kao revolucionar - humanista, kao djelatnik i stvaralac.
I tako je, sasvim prirodno, nastojao njegov prelijepi zapis o Crnoj Gori, koji i danas živi kao slika-sinteza.
"NOSITI NEPREKIDNO U SEBI CRNU GORU ZNAČI DAR I PROKLETSTVO.
CRNA GORA JE I MORSKA PJENA I SNIJEŽNA PRAŠINA, IGRA KAMENIH LITICA I SUNOVRAT POTOKA, GROHOT BITAKA I PIJANSTVO RATOVA. TO JE ZEMLjA NADE I OČAJANjA, JAVE I SNOVIĐENjA. IZREŠETANA JE KURŠUMIMA I GROMOVIMA. U NjOJ SU IZBULjENE STAZE MIRA I SPOKOJSTVA.
CRNA GORA NIJE NIKADA MOLILA DA JE NE KAŽNjAVAJU ZBOG LjUBAVI PREMA SLOBODI, ALI NIKADA NIJE SHVATILA ZBOG ČEGA JE TA LjUBAV - GRIJEH.
TO JE ZEMLjA NAJVEĆIH KRAJNOSTI - DUBOKOG MRAKA I RASKOŠNE SVJETLOSTI, SLOBODNI ZATOČENIK I USUŽNjENA SLOBODA.
TO JE NIKADA NAPISANA ISTORIJA U KOJOJ SU LjUDI VJEKOVIMA PLAKALI KRIOMICE I SVOJE I TUĐE SUZE.
CRNA GORA JE DRŽAVA KOJA NIJE ZNALA ZA DRŽAVNE GRANICE, KAO ŠTO NIJE ZNALA ZA GRANICE IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI.
ONA JE TRPEZA SIROMAŠTVA, TUGA NAPUŠTENOG OGNjIŠTA, NEMIRNA VJEČNOST, MAJKA KOJA JE DJECU TJERALA ISPOD SVOJIH SKUTA I ZBOG TOGA ČUPALA RASPUŠTENE KOSE.
NjENE SU PLANINE LjUTE I VESELE, TUŽNE I RASPJEVANE.
ONA JE VJEČITO OTVORENI PROZOR SLOBODE KOJA NEPREKIDNO NOSI RASKINUTE LANCE ROPSTVA, STALNO U RANAMA KOJE ISPIRA KAPLjICAMA ROSE..."
("Četvrti jul" Beograd, 18. mart 1975).
I odmah se vidi: između Veljka Vlahovića i Crne Gore, takođe između Crne Gore i svijeta - nema posrednika.
I eto čistog lika Crne Gore.
Na njenom horizontu - pred Veljkovim očima - nema drugih državnih tvorevina i nema spoljnih zatamnjenja.
On zna, naravno, da je bivalo i jednog i drugog, ali on teži da u sebi sačuva nenarušenu viziju crnogorske stvarnosti, i to bez idealizovanja i romantičarskog ljeporječenja.
U tome smjeru i danas zrače riječi Veljka Vlahovića, uzorne i trajno žive, trajno inspirativne.
Te riječi, odista, označavaju onaj najprirodniji saodnos ličnosti i Crne Gore - na domaćem nogostupu i pred svijetom, za danas i za sjutra.
To mogu biti riječi - poruke za građane Crne Gore.
I upravo stoga Veljko Vlahović biva tako blizak našem vremenu - blizak svojim životima, svojim djelom i porukama.
I slobodan sam da prizovem izvjesna sjećanja.
Naime, bilo je nekoliko prilika da gledam i slušam Veljka Vlahovića dok govori sa tribine. Moglo je to biti - rekao bih - šezdesetih godina minulog vijeka.
Održava se skup kulturnih radnika. Puna je skupštinska sala.
Ulazi Veljko Vlahović.
Tajac. Nemjerljiv trenutak tišine.
Svi ustajemo. Spontan, srdačan aplauz.
Veljko Vlahović, gorštački krupan i potežak, s mukom se kreće. Malo je nagnut ustranu, za štapom. Lijeva noga, zajedno s ranama, amputirana je u Španiji 1973. godine.
Čini se da nas Veljko u prvi mah ne primjećuje.
Nekoliko prvih koraka prema govornici.
Onda zastane, sav se okrene prema nama, nespretno oslonjen na štap.
Umjesto pozdrava - osmijeh. Dobrodušno ozarenje, ali sa jedva primjetnom grimasom krivca. Kao da mu je neugodno - nije estradna ličnost, iakoje nebroj puta mitingovao i slušao aplauze i parole.
Onda - njegovo govorenje. Ni dotle ni kasnije nijesam vidio govornika koji se toliko znoji. Uzgred da kažem: Demosten je vazda sa mukom besjedio. Ali, taj znoj koji lipti niz Veljkovo lice ne mogu zadržati ni krupne vjeđe. Briše se da bi mogao dalje govoriti. I shvaam: taj čovjek, što je više u životu nastupao i zborio, toliko više osjeća odgovornost za riječi. Kao da se i ona znoji, onako izvorna, bez rutinerstva i šablona. I biva mi ga žao i divim se tim njegovim duboko usađenim mjerilima za svaku izgovorenu riječ, jer one se suočavaju s ljudima.
I da kažem: obuzima me osjećanje ponosa što živim u ulici koja nosi ime Veljka Vlahovića. I vazda, kada nekud odlazim ili se vraćam, pogled spontano preleti preko plave table sa imenom Veljka Vlahovića.
Tu je on. Tu je njegovo ime i prezime, blisko i našem vremenu.
I tu je - kako reče Veljko - onaj "vječito otvoreni prozor slobode".
I tu je majski prag - neposredno pred nama.
I kao da Crna Gora odgovara na težnje i poruke Veljka Vlahovića.
Pa se i danas, sama od sebe, ponavlja njegova rečenica:
"Crna Gora nije nikad molila da je ne kažnjavaju zbog ljubavi prema slobodi, ali nikad nije shvatila zbog čega je ta ljubav - grijeh".
I ma gdje bio i ma šta radio - cijelog vijeka svojeg - nosio je u sebi lik Crne Gore, neuljepšan, a lijep
Gorostas minulog vijeka
Veljko Vlahović (1914-1979), taj skromni gorostas minulog vijeka, živio je i borio se kao revolucionar-humanista, sav predan ideji slobode i ljudskog dostojanstva - za osnaženi dah potlačenih, za prava sirotinje.
I ma gdje bio i ma šta radio - cijelog vijeka svojeg - nosio je u sebi lik Crne Gore, neuljepšan, a lijep.
I evo - kako on vidi sebe u Crnoj Gori i Crnu Goru u sebi, i to od prvih koraka svojih:
- Svi moji preci su bili ratnici.
Život je bio surov i u narodu moga kraja kupila se i slagala neka iskonska mudrost koja je vezana za takav život. To je onaj prkos održavanja, moral koji izrasta iz stalne i teške borbe s prirodom...
Jeste taj kamenjar surov, ali je u njemu isuviše divlje ljepote koju je teško opisati. Kada sam bio dvanaestogodišnji dječak, peo sam se s drugovima na najviši vrh, na 1.800 metara, samo da bi posmatrali - svitanje.
To neizmjerno bogatstvo slika je, mislim, jedan od razloga što u Crnoj Gori ima relativno dosta dobrih slikara, baš ta priroda - materijalno siromašna, ali lijepa, neodoljiva, naročito ta igra svjetlosti i sjenke. Gotovo su nevjerovatne varijante te igre.
Moje misli i prva saznanja rodila su se ovdje između Kamenika, Komova, Prokletija i Durmitora. Kasnije sam ih neprekidno pronalazio širom svijeta. Nikada pronađene do kraja, stalno su se vraćale Crnoj Gori. Osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja - teret Crne Gore.
Rastao sam opkoljen kamenjam, planinskim travama, zvijezdama, ovcama i ostalim slutnjama i sumnjama...
Mislio sam da poznajem sve planinske vjetrove i ptičje krikove. Oko mene je vazduh duboko disao. Zaustavljajući dah, upijao sam šumove tog disanja. Koračao sam po milionoljetnjem kamenju, preko kojeg su glečeri i usovi prohujali...
Na planinskom kamenu stancu kao da su vjekovi čuvali mrtvu stražu.
Putevi čovječanstva nijesu mimoišli ovu divljinu, ali mi je uvijek izgledalo da je čovjek u dodiru s prirodom unazadio i sebe i prirodu, da su i on i priroda ostali siromašniji, goliji. Čovjek kao da ništa drugo nije radio do smrt dozivao da nad njim stalno drži ispruženu šapu i nabrušenu kosu...
Ne znam da li je priroda podivljala od vjekova ili ljudi gaze vjekovima iza peta. Vjerovao sam da ova divljina sakriva neizmjerno bogatstvo, da zna bezbroj bajki i da se stalno ogleda u ogledalu svoje raskošne mašte..."
Ovo su samo fragmenti Vlahovićevog ispovjednog zapisa, koji je objavljen u publikaciji "Četvrti jul", Beograd, 18. marta 1975. godine.
Očekujem razumijevanje što unosim nešto duži citat.
To se nametalo nekako samo od sebe. Shvatio sam, naime, da nije moguće ni na koji način interpretirati Vlahovićeva sjećanja na rane godine mladosti, na slike Crne Gore koje su trajno u njemu živjele i ujedno ga određivale kao čovjeka, djelatnika i borca.
I odista, ona buntovna i slobodarska Crna Gora izvodi Veljka Vlahovića na istorijsku scenu.
On je u prvim redovima napredne studentske omladine između dva svjetska rata - protiv ondašnjeg unitarističkog režima i prijeteće fašističke opasnosti.
I evo Vlahovića u Španiji, u interbrigadi, na frontu. I odmah - 15. februara 1937. godine - u okršaju na rijeci Harami teško je ranjen u rame i lijevu nogu. I noga mu biva amputirana "do iznad koljena".
Poslije liječenja nastavlja da djeluje kao da se ništa nije desilo.
Za vrijeme NOB-a - u Moskvi - uređuje radio-emisiju "Slobodna Jugoslavija" i šalje u svijet vijesti o partizanskim borbama. Pored ostalog, priprema prvu emisiju na makedonskom jeziku.
Poslije oslobođenja Vlahović je bez predaha aktivan kao jedan od čelnika KPJ. I nastavlja da radi, da govori i piše i da se zalaže, osobito, za lik komuniste u novim uslovima i pred novim izazovima. Pred očima mu je čovjek, a ne šematski shvaćena doktrina.
Vlahovićevi govori i napisi objavljeni su u dva maha, i to kao "Sabrani radovi" u sedam tomova. Titogradsko izdanje priredili su Budislav Šoškić i Milija Komatina 1981. godine, takođe u sedam knjiga, s time što su knjigu VI pripremili Branko Pavićević i Franc Cengle.
Brojni radovi Veljka Vlahovića prevođeni su na više svjetskih jezika.
I Harama se smireno glaska niz Velje Duboko.
Vječito otvoreni prozor slobode
Kako sam bilježi, Veljko Vlahović je sticao prva saznanja o svijetu oko sebe "između Kamenika, Komova i Durmitora".
I stoga priznaje: ma gdje bio i ma šta radio, uvijek je u sebi nosio slike Crne Gore. I čini se da ga je to usmjeravalo i da je rastao kao revolucionar - humanista, kao djelatnik i stvaralac.
I tako je, sasvim prirodno, nastojao njegov prelijepi zapis o Crnoj Gori, koji i danas živi kao slika-sinteza.
"NOSITI NEPREKIDNO U SEBI CRNU GORU ZNAČI DAR I PROKLETSTVO.
CRNA GORA JE I MORSKA PJENA I SNIJEŽNA PRAŠINA, IGRA KAMENIH LITICA I SUNOVRAT POTOKA, GROHOT BITAKA I PIJANSTVO RATOVA. TO JE ZEMLjA NADE I OČAJANjA, JAVE I SNOVIĐENjA. IZREŠETANA JE KURŠUMIMA I GROMOVIMA. U NjOJ SU IZBULjENE STAZE MIRA I SPOKOJSTVA.
CRNA GORA NIJE NIKADA MOLILA DA JE NE KAŽNjAVAJU ZBOG LjUBAVI PREMA SLOBODI, ALI NIKADA NIJE SHVATILA ZBOG ČEGA JE TA LjUBAV - GRIJEH.
TO JE ZEMLjA NAJVEĆIH KRAJNOSTI - DUBOKOG MRAKA I RASKOŠNE SVJETLOSTI, SLOBODNI ZATOČENIK I USUŽNjENA SLOBODA.
TO JE NIKADA NAPISANA ISTORIJA U KOJOJ SU LjUDI VJEKOVIMA PLAKALI KRIOMICE I SVOJE I TUĐE SUZE.
CRNA GORA JE DRŽAVA KOJA NIJE ZNALA ZA DRŽAVNE GRANICE, KAO ŠTO NIJE ZNALA ZA GRANICE IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI.
ONA JE TRPEZA SIROMAŠTVA, TUGA NAPUŠTENOG OGNjIŠTA, NEMIRNA VJEČNOST, MAJKA KOJA JE DJECU TJERALA ISPOD SVOJIH SKUTA I ZBOG TOGA ČUPALA RASPUŠTENE KOSE.
NjENE SU PLANINE LjUTE I VESELE, TUŽNE I RASPJEVANE.
ONA JE VJEČITO OTVORENI PROZOR SLOBODE KOJA NEPREKIDNO NOSI RASKINUTE LANCE ROPSTVA, STALNO U RANAMA KOJE ISPIRA KAPLjICAMA ROSE..."
("Četvrti jul" Beograd, 18. mart 1975).
I odmah se vidi: između Veljka Vlahovića i Crne Gore, takođe između Crne Gore i svijeta - nema posrednika.
I eto čistog lika Crne Gore.
Na njenom horizontu - pred Veljkovim očima - nema drugih državnih tvorevina i nema spoljnih zatamnjenja.
On zna, naravno, da je bivalo i jednog i drugog, ali on teži da u sebi sačuva nenarušenu viziju crnogorske stvarnosti, i to bez idealizovanja i romantičarskog ljeporječenja.
U tome smjeru i danas zrače riječi Veljka Vlahovića, uzorne i trajno žive, trajno inspirativne.
Te riječi, odista, označavaju onaj najprirodniji saodnos ličnosti i Crne Gore - na domaćem nogostupu i pred svijetom, za danas i za sjutra.
To mogu biti riječi - poruke za građane Crne Gore.
I upravo stoga Veljko Vlahović biva tako blizak našem vremenu - blizak svojim životima, svojim djelom i porukama.
I slobodan sam da prizovem izvjesna sjećanja.
Naime, bilo je nekoliko prilika da gledam i slušam Veljka Vlahovića dok govori sa tribine. Moglo je to biti - rekao bih - šezdesetih godina minulog vijeka.
Održava se skup kulturnih radnika. Puna je skupštinska sala.
Ulazi Veljko Vlahović.
Tajac. Nemjerljiv trenutak tišine.
Svi ustajemo. Spontan, srdačan aplauz.
Veljko Vlahović, gorštački krupan i potežak, s mukom se kreće. Malo je nagnut ustranu, za štapom. Lijeva noga, zajedno s ranama, amputirana je u Španiji 1973. godine.
Čini se da nas Veljko u prvi mah ne primjećuje.
Nekoliko prvih koraka prema govornici.
Onda zastane, sav se okrene prema nama, nespretno oslonjen na štap.
Umjesto pozdrava - osmijeh. Dobrodušno ozarenje, ali sa jedva primjetnom grimasom krivca. Kao da mu je neugodno - nije estradna ličnost, iakoje nebroj puta mitingovao i slušao aplauze i parole.
Onda - njegovo govorenje. Ni dotle ni kasnije nijesam vidio govornika koji se toliko znoji. Uzgred da kažem: Demosten je vazda sa mukom besjedio. Ali, taj znoj koji lipti niz Veljkovo lice ne mogu zadržati ni krupne vjeđe. Briše se da bi mogao dalje govoriti. I shvaam: taj čovjek, što je više u životu nastupao i zborio, toliko više osjeća odgovornost za riječi. Kao da se i ona znoji, onako izvorna, bez rutinerstva i šablona. I biva mi ga žao i divim se tim njegovim duboko usađenim mjerilima za svaku izgovorenu riječ, jer one se suočavaju s ljudima.
I da kažem: obuzima me osjećanje ponosa što živim u ulici koja nosi ime Veljka Vlahovića. I vazda, kada nekud odlazim ili se vraćam, pogled spontano preleti preko plave table sa imenom Veljka Vlahovića.
Tu je on. Tu je njegovo ime i prezime, blisko i našem vremenu.
I tu je - kako reče Veljko - onaj "vječito otvoreni prozor slobode".
I tu je majski prag - neposredno pred nama.
I kao da Crna Gora odgovara na težnje i poruke Veljka Vlahovića.
Pa se i danas, sama od sebe, ponavlja njegova rečenica:
"Crna Gora nije nikad molila da je ne kažnjavaju zbog ljubavi prema slobodi, ali nikad nije shvatila zbog čega je ta ljubav - grijeh".