rainbow__
03.06.2005., 19:40
Za maturski rad iz psihologije dobila sam temu ''Stav ljudi prema HIV+ osobama''. Trebalo je da proverim stavove gimnazijalaca...i mogu vam reci da sam jako razočarana...Znam da na forumu vec ima dosta ovakvih tema, ali mene zanima šta o tome misle bas Užičani...
Susrela sam se sa toliko pogrešnih stavova i zabluda, da je to strašno...
Da bi govorili o ispravnosti stavova prvo moramo znati nešto o samoj HIV infekciji i Sidi, dnosno AIDS-u, kao njenom poslednjem stadijumu.
AIDS/Sida je davno prestala da bude retka bolest o kojoj se gotovo ništa ne zna. Sa vremenom ona je postala deo svakodnevnice i danas HIV infekcija ima oblik pandemije. I pored nagle porasti organizacija koje se bave prevencijom HIV-a i AIDS-a, kao i pokušaja da se putem medija ljudima približi stvarna slika o ovoj bolesti, ona se još uvek nalazi na listi tabu tema.
Na kažem da ništa nije učinjeno, naprotiv, svesnost stanovništva o ovom problemu je sve veća. Ipak to nije dovoljno, jer u društvu još uvek postoji veliki broj pogrešnih stavova i predrasuda, što nikako ne pomaže borbi protiv ove opake bolesti. Baš ti pogrešni stavovi i neznanje dovode do diskriminacije i otežavanja, već teškog stanja, HIV+ osobe i njene bliske okoline.
HIV/AIDS epidemija promenila je način na koji posmatramo ljudsku seksualnost. Kada govorimo o njoj sve ređe ističemo pozitivne aspekte, a naglasak je na rizicima i opasnostima. Globalna pretnja HIV/AIDS-a podstakla je toliko potrebna istraživanja seksualnog ponašanja i osnažila shvatanje da je seksualna edukacija najdelotvornija zaštita, ali nam je nametnula i mračnu stranu seksualnosti. Upravo taj negativni pristup danas je jedan od najvećih problema sa kojim se susreću seksualna edukacija i prevencija.
Od prvog slucaja 1981. godine, kada su dva homoseksualca u SAD obolela od AIDS-a menjala sa epidemiološka slika u svetu i kod nas. U početku, HIV/AIDS se vezivao za tzv. ''rizične grupe'', odnosno homoseksualce, prostitutke i intravenske narkomane. Kasnije, učešće heteroseksualnog načina prenosa dovelo je do uvođenja termina ''rizično ponašanje''. Ipak, mnogi i danas smatraju da ''rizične grupe'' ljudi postoje i da se infekcija HIV-om može desiti samo njima.
Bez obzira na učešće različitih transmisivnih grupa na različitim geografskim posručjimam, zajedničko za veo svet je porast broja inficiranih i obolelih. A danas u Evropi najčešći način prenosa je nezaštićen heteroseksualni odnos.
Brzina širenja HIV-a je jako velika. Trenutno u svetu sa HIV-om ili AIDS-om živi oko 40 miliona ljudi. Pri čemu se na svakih 5 sekundi jedna nova osoba inficira HIV-om, a svakih 15 sekundi jedan život se ugasi zbog side.
Naša zemja je po broju inficiranih na trećem mestu u Evropi. Trenutno u Srbiji ima 1704 registrovane HIV+ osobe. Dok je broj neregistrovanih 6-11 puta veći. Najčešći način prenosa u našoj zemlji je putem krvi kod intravenskih narkomana, a heteroseksualni način prenosa je u sve većem porastu.
Kada broj registrovanih pomnožimo sa 10 (po savetu Međunarodne zdravstvene organizacije), dobijemo da u Užicu ima 80-100 HIV+ osoba. Pri tome je svesnost stanovništva o ovom problemu jako mala. A u Zavodu za zaštitu zdravlja u Užicu kažu da na testiranje dolaze samo oni kojima je to neophodno kako bi dobili vizu ili u sličnim situacijama.
Zbog predrasuda koje nastaju kao posledica neznanja i straha, ljudi koji koji žive sa HIV-om ili AIDS-om izloženi su različitim vidovima diskriminacije, uprkos dugogodišnjim naporima i zaštiti putem zakonodavstva u oblasti prava ove populacije. I pored brojnih dostignuća koja su poslednjih godina unapredila prevenciju infekcije HIV-om, još uvek postoje značajne psihosocijalne barijere, a najbrojnije su one povezane sa siromaštvom, nejednakostima među polovima, diskriminacijom i društvenim opiranjem da se o seksualnosti otvoreno govori. Odbacivanje ljudi koji žive sa HIV/AIDS-om povezana je sa drugim društvenim predrasudama, uključujući predrasude o homoseksualcima, biseksualcima i narkomanima. Ljudi imaju daleko veće simpatije prema onima su se inficirali putem transfuzije krvi za razliku od onih kod kojih je put transmisije bio homoseksualni odnos. Značajan deo javnosti još uvek pokazuje negativne stavove prema osobama koje žive sa HIV/AIDS-om i teže ka merama zabrane njihovog obrazovanja, zapošljavanja ili stanovanja. Ovakvi nepoželjni stavovi su naročito prisutni kada se radu o osobama koje su se inficirale seksualnim putem ili putem i.v. narkomanije, pri čemu se najčešće smatra da su ovakvi ljudi ''dobili ono što zaslužuju''. Na žalost, u praksi, od različitih formi diskriminacije nisu pošteđena čak ni deca koja su prinuđena da žive sa HIV-om. A kao dokaz za to, imamo slučaj koji se u bliskoj prošlosti desio u jednoj od užičkih osnovnih škola.
Najveći problem, zbog koga dolazi do diskriminacije, jeste strah. Strah od HIV+ osoba, proizišao iz neinformisanosti o načinima transmisije. Zbog toga ljudi beže od inficiranih ili obolelih, izbegavajući socijalne kontakte, iako je naučno dokazano da na taj način ne može doći od prenosa virusa.
Pored diskriminacije, prevenciju ometaju i predrasude vezane za HIV/AIDS. Među kojoima su najčešće da je ''AIDS bolest koja se događa nekom drugom'' i da ''osobe koje izgledaju zdravo nemaju AIDS''. A zabrinutost za mogućnost vlastite infekcije HIV-om se smanjuje sa pojavom novih lekova koji se koriste za ublažavanje tegoba i smanjivanja brzine napredovanja bolesti. Ovakve zablude su naročito prisutne kod osoba sa visoko rizičnim ponašanjima.
Susrela sam se sa toliko pogrešnih stavova i zabluda, da je to strašno...
Da bi govorili o ispravnosti stavova prvo moramo znati nešto o samoj HIV infekciji i Sidi, dnosno AIDS-u, kao njenom poslednjem stadijumu.
AIDS/Sida je davno prestala da bude retka bolest o kojoj se gotovo ništa ne zna. Sa vremenom ona je postala deo svakodnevnice i danas HIV infekcija ima oblik pandemije. I pored nagle porasti organizacija koje se bave prevencijom HIV-a i AIDS-a, kao i pokušaja da se putem medija ljudima približi stvarna slika o ovoj bolesti, ona se još uvek nalazi na listi tabu tema.
Na kažem da ništa nije učinjeno, naprotiv, svesnost stanovništva o ovom problemu je sve veća. Ipak to nije dovoljno, jer u društvu još uvek postoji veliki broj pogrešnih stavova i predrasuda, što nikako ne pomaže borbi protiv ove opake bolesti. Baš ti pogrešni stavovi i neznanje dovode do diskriminacije i otežavanja, već teškog stanja, HIV+ osobe i njene bliske okoline.
HIV/AIDS epidemija promenila je način na koji posmatramo ljudsku seksualnost. Kada govorimo o njoj sve ređe ističemo pozitivne aspekte, a naglasak je na rizicima i opasnostima. Globalna pretnja HIV/AIDS-a podstakla je toliko potrebna istraživanja seksualnog ponašanja i osnažila shvatanje da je seksualna edukacija najdelotvornija zaštita, ali nam je nametnula i mračnu stranu seksualnosti. Upravo taj negativni pristup danas je jedan od najvećih problema sa kojim se susreću seksualna edukacija i prevencija.
Od prvog slucaja 1981. godine, kada su dva homoseksualca u SAD obolela od AIDS-a menjala sa epidemiološka slika u svetu i kod nas. U početku, HIV/AIDS se vezivao za tzv. ''rizične grupe'', odnosno homoseksualce, prostitutke i intravenske narkomane. Kasnije, učešće heteroseksualnog načina prenosa dovelo je do uvođenja termina ''rizično ponašanje''. Ipak, mnogi i danas smatraju da ''rizične grupe'' ljudi postoje i da se infekcija HIV-om može desiti samo njima.
Bez obzira na učešće različitih transmisivnih grupa na različitim geografskim posručjimam, zajedničko za veo svet je porast broja inficiranih i obolelih. A danas u Evropi najčešći način prenosa je nezaštićen heteroseksualni odnos.
Brzina širenja HIV-a je jako velika. Trenutno u svetu sa HIV-om ili AIDS-om živi oko 40 miliona ljudi. Pri čemu se na svakih 5 sekundi jedna nova osoba inficira HIV-om, a svakih 15 sekundi jedan život se ugasi zbog side.
Naša zemja je po broju inficiranih na trećem mestu u Evropi. Trenutno u Srbiji ima 1704 registrovane HIV+ osobe. Dok je broj neregistrovanih 6-11 puta veći. Najčešći način prenosa u našoj zemlji je putem krvi kod intravenskih narkomana, a heteroseksualni način prenosa je u sve većem porastu.
Kada broj registrovanih pomnožimo sa 10 (po savetu Međunarodne zdravstvene organizacije), dobijemo da u Užicu ima 80-100 HIV+ osoba. Pri tome je svesnost stanovništva o ovom problemu jako mala. A u Zavodu za zaštitu zdravlja u Užicu kažu da na testiranje dolaze samo oni kojima je to neophodno kako bi dobili vizu ili u sličnim situacijama.
Zbog predrasuda koje nastaju kao posledica neznanja i straha, ljudi koji koji žive sa HIV-om ili AIDS-om izloženi su različitim vidovima diskriminacije, uprkos dugogodišnjim naporima i zaštiti putem zakonodavstva u oblasti prava ove populacije. I pored brojnih dostignuća koja su poslednjih godina unapredila prevenciju infekcije HIV-om, još uvek postoje značajne psihosocijalne barijere, a najbrojnije su one povezane sa siromaštvom, nejednakostima među polovima, diskriminacijom i društvenim opiranjem da se o seksualnosti otvoreno govori. Odbacivanje ljudi koji žive sa HIV/AIDS-om povezana je sa drugim društvenim predrasudama, uključujući predrasude o homoseksualcima, biseksualcima i narkomanima. Ljudi imaju daleko veće simpatije prema onima su se inficirali putem transfuzije krvi za razliku od onih kod kojih je put transmisije bio homoseksualni odnos. Značajan deo javnosti još uvek pokazuje negativne stavove prema osobama koje žive sa HIV/AIDS-om i teže ka merama zabrane njihovog obrazovanja, zapošljavanja ili stanovanja. Ovakvi nepoželjni stavovi su naročito prisutni kada se radu o osobama koje su se inficirale seksualnim putem ili putem i.v. narkomanije, pri čemu se najčešće smatra da su ovakvi ljudi ''dobili ono što zaslužuju''. Na žalost, u praksi, od različitih formi diskriminacije nisu pošteđena čak ni deca koja su prinuđena da žive sa HIV-om. A kao dokaz za to, imamo slučaj koji se u bliskoj prošlosti desio u jednoj od užičkih osnovnih škola.
Najveći problem, zbog koga dolazi do diskriminacije, jeste strah. Strah od HIV+ osoba, proizišao iz neinformisanosti o načinima transmisije. Zbog toga ljudi beže od inficiranih ili obolelih, izbegavajući socijalne kontakte, iako je naučno dokazano da na taj način ne može doći od prenosa virusa.
Pored diskriminacije, prevenciju ometaju i predrasude vezane za HIV/AIDS. Među kojoima su najčešće da je ''AIDS bolest koja se događa nekom drugom'' i da ''osobe koje izgledaju zdravo nemaju AIDS''. A zabrinutost za mogućnost vlastite infekcije HIV-om se smanjuje sa pojavom novih lekova koji se koriste za ublažavanje tegoba i smanjivanja brzine napredovanja bolesti. Ovakve zablude su naročito prisutne kod osoba sa visoko rizičnim ponašanjima.