igracina
20.02.2005., 22:21
21. 11. 2004. Društvo
U POSJETI: "Pobjeda nedjeljom" na poluostrvu Raduš
Cijelo selo - Vlado
JEDINI STANOVNIK POLUOSTRVA RADUŠ na Skadarskom jezeru je Vladimir Lekić. Crmnički Robinson Kruso, bivši pomorac, zanatlija, danas farmer i ribolovac, živi - životu u inat
Bogatstvo Skadarskog jezera, najveće vodene površine te vrste na balkanskoj vjetrometini, i te kako su uvećala njegova ostrva i poluostrva. Imala čeljadi ili ne, dodavali su jezeru i ljepotu i dobrotu, doprinoseći mu da se zori, da mu đerdan uvijek bude pun bisera kakvih nigdje na svijetu nema. A kidisali su na tu ljepotu i bogatstvo i "paše i harambaše", htjeli zakučiti dio blaga jezerske njive i njenog priobalja. Ali, ona je uvijek poslije svih tih pohoda ostajala bogata i ponosna. Ponosna je bila i mlada odiva iz bratstva Lekića, iz crmničkih Seoca, kada je, kad su joj zabranili da se uda za stranog oficira, život okončala u vodama predivnog jezera u blizini ribolovnog oka Raduš, koje se i dan-danas ponosi smaragdnom vodom i njenim plodovima koje izdašno nudi čovjeku.
Mlada odiva iz Seoca, a o tome je i Stefan Mitrov Ljubiša priču napisao, odavno se preselila na onaj svijet i ljubavne jade predala jezeru. A nadaleko od mjesta gdje je život okončala vremenom čovjek je napravio ribolovnu naseobinu. Živjelo je tu vjekovima mnoštvo stanovništva, vrsnih ribolovaca koji su plodove jezerske zahvatali. Oko Raduš je i danas bogato ribom, ali ne i stanovnicima. Ribarska naseobina, kuće, sušare i sve što životu treba, ali to je priča o nekim minulim vremenima. Od toga, liše naherenih građevina, skoro da nema ništa. Priča se da ih je na obali jezera, na poluostrvu Raduš bilo oko 50 domova. Taman koliko i kuća, tamo u Seocima. Jezero je blago nudilo i nije ni čudo što je krenuo "blagoslov" svakoj djevojci koja se kanila udati za nekog Lekića (koji su bili glavni gospodari ribarskog oka). "Ako je djevojka bez ruke ili bez oka, njen porod ne može biti gladan, jer ima dijela u oku Raduš.
Ovo mi je prije neki dan ispričao Vladimir - Vlado Lekić iz Seoca, danas jedini stanovnik ovog poluostrva, Crmničanin, ovovremenski Robinson Kruso, nekadašnji zanatlija, danas farmer, vlasnik krda oko preko 100 koza i "vlasnik" cijelog ovog kraja. Bivši pomorac, danas pomalo ribolovac, čovjek, koji se eto bavi i kozarstvom, svakodnevno susrijeće sa zmijama, vukovima, li i uživa da se ogleda u vodama jezerskim, da prkosi životu, životu se raduje na jedaN osoben način.
Nije se baš Vlado lako navikao na život koji vodi već nekoliko godina, što bi se reklo podalje od civilizacije. Bilo mi se nešto smučilo na asfaltu, priča on. Bilo mi je dosta života u gradu. Ne, nedaj bože zbog porodice. Moja supruga Dragica, kćerka Milka i sinovci Željko i Žarko žive u Podgorici, u porodičnoj kući na Draču. Bogu hvala, zdravo su i veselo. Ali, ja nijesam mogao biti veseo poslije više od tri decenije rada, na raznim mjestima, nakon čega sam ostao bez posla.
Ostale su za Vladom godine i plovidbe po svjetskim morima i okeanima, potom novosadski "stolarski" dani i dvije decenije rada u podgoričkom "Elastiku" koje je okončao sa 24 lična dohotka, ili sa manje od dvije hiljade eura.
A kako od toga živjeti, kako porodicu izdržavati? Snašao se Seočanin Vlado. Pozajmio je od prijatelja koju paru i u napuštenoj ribarskoj naseobini na Radušu oformio farmu koza. Mjesta za taj posao mu nije falilo. Ovo mjesto je već bilo odavno napušteno. Ispod starih krovova niko više nije sušio ribu, niti je bilo života. Ni u raduškom kamenjaru drugih stočara. Valjalo je početi. I Robinson Kruso je to učinio. Htio je da pokaže da još može da priređuje. Tek je navršio neku godinu poslije pedesete. Organizam zdrav. Istina, tome je trebalo dodati još nešto, prvenstveno se naučiti domaćinskim poslovima, jer nije bilo nikog drugog ko bi mu spremao hranu, čistio kuću, muzao koze, spravljao sir. Porodica je bila podalje. Dolazili su "jezerskim putevima" i vraćali se poslu u Podgorici.
Na pitanje šta mu je bilo najteže: "Najteže mi je padala samština, naročito noćima. Istina, tu su u komšiluku lovočuvari, u jednom dijelu godine. Oni kontrolišu oko Raduš. Dođu mi i ribolovci, ponajviše Miško Dragović, moj komšija iz Podgorice. Popričamo, posjedimo, popijemo po neku, pošalimo se. Oni odu, a ja ostajem sam. Imam televizor, mobilni telefon. Privikao sam se na ovaj život Pođem ponekad i do pijace da obiđem porodicu, ali svaki put me "košta". Ko da mi koze čuva, ko da ih izvodi na pašu i sačuva od vukova. Nedavno su mi napravili veliku štetu... Teško je obavljati ovaj posao, a odlaziti tamo i ovamo. Imam namjeru da povećam krdo. Napisao sam i zahtjev za kredit. Već tri mejseca odgovora nema. Stići će, valjda, samo ne znam na koju adresu. Ova moja stalna je - poluostrvo Raduš. Ona podgorička, naselje Drač, Ulica Mušikića br. 9. Poštar ovamo, naravno, ne može doći, a ja nemam kad da pođem do nadležnih da vidim da li su mi kredit odobrili. Ostavim li koze, vukovi će gozbu napraviti. Ostaću bez ovog što sam mukotrpno stekao".
Jezerom skadarskim i njegovim priobaljem uveliko jezdi jesen. U svoja staništa seli se sav životinjski svijet. Jedini stanovnik nekada mnogoljudne ribarske naseobine nema gdje da se povlači iz životne bitke u koju je sam krenuo. Ispod njega jezerska njiva, iznad ljuti kras Raduša. Sve mu je to "pod nogom". A u podužim samačkim noćima u ruke ponekad olovka i sveska. Osvane poneki stih iz srca i duše. Za dušu. Sjutra će, možda, u posjetu banuti ponovo Miško Dragović, Ramadan Velović... Dočekaće ih cijelo selo - Vlado Lekić, "gospodar" ovog dijela kape nebeske.
Vasko Radusinović
--------------------------------------------------------------------------------
U POSJETI: "Pobjeda nedjeljom" na poluostrvu Raduš
Cijelo selo - Vlado
JEDINI STANOVNIK POLUOSTRVA RADUŠ na Skadarskom jezeru je Vladimir Lekić. Crmnički Robinson Kruso, bivši pomorac, zanatlija, danas farmer i ribolovac, živi - životu u inat
Bogatstvo Skadarskog jezera, najveće vodene površine te vrste na balkanskoj vjetrometini, i te kako su uvećala njegova ostrva i poluostrva. Imala čeljadi ili ne, dodavali su jezeru i ljepotu i dobrotu, doprinoseći mu da se zori, da mu đerdan uvijek bude pun bisera kakvih nigdje na svijetu nema. A kidisali su na tu ljepotu i bogatstvo i "paše i harambaše", htjeli zakučiti dio blaga jezerske njive i njenog priobalja. Ali, ona je uvijek poslije svih tih pohoda ostajala bogata i ponosna. Ponosna je bila i mlada odiva iz bratstva Lekića, iz crmničkih Seoca, kada je, kad su joj zabranili da se uda za stranog oficira, život okončala u vodama predivnog jezera u blizini ribolovnog oka Raduš, koje se i dan-danas ponosi smaragdnom vodom i njenim plodovima koje izdašno nudi čovjeku.
Mlada odiva iz Seoca, a o tome je i Stefan Mitrov Ljubiša priču napisao, odavno se preselila na onaj svijet i ljubavne jade predala jezeru. A nadaleko od mjesta gdje je život okončala vremenom čovjek je napravio ribolovnu naseobinu. Živjelo je tu vjekovima mnoštvo stanovništva, vrsnih ribolovaca koji su plodove jezerske zahvatali. Oko Raduš je i danas bogato ribom, ali ne i stanovnicima. Ribarska naseobina, kuće, sušare i sve što životu treba, ali to je priča o nekim minulim vremenima. Od toga, liše naherenih građevina, skoro da nema ništa. Priča se da ih je na obali jezera, na poluostrvu Raduš bilo oko 50 domova. Taman koliko i kuća, tamo u Seocima. Jezero je blago nudilo i nije ni čudo što je krenuo "blagoslov" svakoj djevojci koja se kanila udati za nekog Lekića (koji su bili glavni gospodari ribarskog oka). "Ako je djevojka bez ruke ili bez oka, njen porod ne može biti gladan, jer ima dijela u oku Raduš.
Ovo mi je prije neki dan ispričao Vladimir - Vlado Lekić iz Seoca, danas jedini stanovnik ovog poluostrva, Crmničanin, ovovremenski Robinson Kruso, nekadašnji zanatlija, danas farmer, vlasnik krda oko preko 100 koza i "vlasnik" cijelog ovog kraja. Bivši pomorac, danas pomalo ribolovac, čovjek, koji se eto bavi i kozarstvom, svakodnevno susrijeće sa zmijama, vukovima, li i uživa da se ogleda u vodama jezerskim, da prkosi životu, životu se raduje na jedaN osoben način.
Nije se baš Vlado lako navikao na život koji vodi već nekoliko godina, što bi se reklo podalje od civilizacije. Bilo mi se nešto smučilo na asfaltu, priča on. Bilo mi je dosta života u gradu. Ne, nedaj bože zbog porodice. Moja supruga Dragica, kćerka Milka i sinovci Željko i Žarko žive u Podgorici, u porodičnoj kući na Draču. Bogu hvala, zdravo su i veselo. Ali, ja nijesam mogao biti veseo poslije više od tri decenije rada, na raznim mjestima, nakon čega sam ostao bez posla.
Ostale su za Vladom godine i plovidbe po svjetskim morima i okeanima, potom novosadski "stolarski" dani i dvije decenije rada u podgoričkom "Elastiku" koje je okončao sa 24 lična dohotka, ili sa manje od dvije hiljade eura.
A kako od toga živjeti, kako porodicu izdržavati? Snašao se Seočanin Vlado. Pozajmio je od prijatelja koju paru i u napuštenoj ribarskoj naseobini na Radušu oformio farmu koza. Mjesta za taj posao mu nije falilo. Ovo mjesto je već bilo odavno napušteno. Ispod starih krovova niko više nije sušio ribu, niti je bilo života. Ni u raduškom kamenjaru drugih stočara. Valjalo je početi. I Robinson Kruso je to učinio. Htio je da pokaže da još može da priređuje. Tek je navršio neku godinu poslije pedesete. Organizam zdrav. Istina, tome je trebalo dodati još nešto, prvenstveno se naučiti domaćinskim poslovima, jer nije bilo nikog drugog ko bi mu spremao hranu, čistio kuću, muzao koze, spravljao sir. Porodica je bila podalje. Dolazili su "jezerskim putevima" i vraćali se poslu u Podgorici.
Na pitanje šta mu je bilo najteže: "Najteže mi je padala samština, naročito noćima. Istina, tu su u komšiluku lovočuvari, u jednom dijelu godine. Oni kontrolišu oko Raduš. Dođu mi i ribolovci, ponajviše Miško Dragović, moj komšija iz Podgorice. Popričamo, posjedimo, popijemo po neku, pošalimo se. Oni odu, a ja ostajem sam. Imam televizor, mobilni telefon. Privikao sam se na ovaj život Pođem ponekad i do pijace da obiđem porodicu, ali svaki put me "košta". Ko da mi koze čuva, ko da ih izvodi na pašu i sačuva od vukova. Nedavno su mi napravili veliku štetu... Teško je obavljati ovaj posao, a odlaziti tamo i ovamo. Imam namjeru da povećam krdo. Napisao sam i zahtjev za kredit. Već tri mejseca odgovora nema. Stići će, valjda, samo ne znam na koju adresu. Ova moja stalna je - poluostrvo Raduš. Ona podgorička, naselje Drač, Ulica Mušikića br. 9. Poštar ovamo, naravno, ne može doći, a ja nemam kad da pođem do nadležnih da vidim da li su mi kredit odobrili. Ostavim li koze, vukovi će gozbu napraviti. Ostaću bez ovog što sam mukotrpno stekao".
Jezerom skadarskim i njegovim priobaljem uveliko jezdi jesen. U svoja staništa seli se sav životinjski svijet. Jedini stanovnik nekada mnogoljudne ribarske naseobine nema gdje da se povlači iz životne bitke u koju je sam krenuo. Ispod njega jezerska njiva, iznad ljuti kras Raduša. Sve mu je to "pod nogom". A u podužim samačkim noćima u ruke ponekad olovka i sveska. Osvane poneki stih iz srca i duše. Za dušu. Sjutra će, možda, u posjetu banuti ponovo Miško Dragović, Ramadan Velović... Dočekaće ih cijelo selo - Vlado Lekić, "gospodar" ovog dijela kape nebeske.
Vasko Radusinović
--------------------------------------------------------------------------------