igracina
20.02.2005., 21:40
07. 11. 2004. Društvo
PRIČE IZ DJETINjSTVA: Zakletva američkog vojnika
Najljepše sviću crmničke zore
Upoznali smo ga ovih dana u Petrovcu gdje smo zajedno čitali i ostale djelove njegovog uzbudljivog „romana”, koji počinje ovako...
Daleke 1926. među ono malo Crnogoraca nastanjenih u Arizoni pronese se radostan glas-Jošo Mitrov Jovović iz Gluhog Dola i supruga mu Darinka Andrić iz Paštrovića -dobili sina. Veselju nije bilo kraja. Radostan glas je ubrzo stigao i do Gluhog Dola. Jošo i Darinka nažalost nijesu imali sreće u braku. Ubrzo su se razveli, pa je Jošo sa dvoipogodišnjim Dušanom morao nazad u -Gluhi Do... Djed Mitar i baba Jovana su Dušanu postali i otac i majka. Podizali su ga, vaspitavali, učili poštenju. Jer, krv nije voda. Zajedno sa Dušanom odrastao je i njegov brat od strica, pokojni Ivo Jovović. I on je bio dijete razvedenih roditelja. Vezivalo ih je i to što su obojica u Mitrovom i Jovaninom srcu našli prostrano utočište, ljubav i pažnju. Međutim, 1937. umire Dušanova „dobra vila” - baba Jovana. On ostaje sa djedom Mitrom i bratom Ivom...
Ubrzo izbija Drugi svjetski rat. Zapucaše puške ustaničke. U djetinjstvo „malog Amerikanca”, kako su ga zvala seoska djeca, ušao je neželjeni gost-rat i ratne strahove. Te 1941. pozvaše ga u partizane. Bio je partizanski kurir. Sve do 1944. Bile su to, sjeća se Dušan, godine gladi i muke i nemaštine. Godine smrti koja je vrebala na svakom koraku. Dušan je teško preživljavao rat, paljenje kuće, hapšenja, zvjerstvo okupatora. Te 1944. umire njegov dobri djed Mitro, pa brigu o njemu preuzima brat Ivo, iako samo deset godina stariji od njega. Ivo ga je, kaže, podizao sa mnogo bratske ljubavi.
Rat je prošao, a za Dušana Jovovića tek počinje borba za život. Svako novo jutro počinjalo mu je željom da, zauvijek pođe iz ratom razorene i opustošene Crne Gore. - Stalo sam sanjao povratak u daleku i bogatu Ameriku. Da budem ponovo sa svojim roditeljima, kaže iskreno.
U međuvremenu, njegova majka se udaje za Džona Montgomerija. Međutim, iako je promijenila prezime, moja Darinka nikad nije promijenila ljubav prema svom sinu, kaže naš sagovornik. Nikad nije zaboravila svoju majčinsku obavezu, svog jedinca.
I konačno-1947. Dušan je zakucao na vrata majke i očuha. Toga dana je počeo njegov novi život. Slijede-novi običaji, usavršavanje engleskog. Amerika-zemlja u kojoj je rođen dočekala ga je raširenih ruku. Bolne uspomene iz Crne Gore polako su počele da blijede. Majka Darinka i očuh Džon su uvijek tu. Da pomognu, posavjetuju...
A onda dolazi još jedan Dušanov rat. Ovoga puta za Ameriku, zemlju u kojoj je rođen. Rat između Kine i Južne Koreje bio je, sjeća se, u punom jeku kada je pozvan u redove američke vojske. Bilo je to 1953. Predložili su mu da ide u školu za obavještajce da se kasnije posveti životu vojnika. Odbio je. Starješine su ga uputile direktno na front. Uslijedile su krvave borbe sa Kinezima. Prsa u prsa. Sa isukanim bajonetima. Kao u epskim pjesmama kojih se naslušao u Gluhom Dolu. Zato je u predahu bitaka, veli, najviše mislio na Crmnicu, na brata Iva, Crnu Goru, na prelijepe „crmničke zore”. Tada se Dušan i zakleo jednog dana ću se vratiti...
I ispunio je zakletvu. Prije desetak godina u Petrovcu je podigao novu kuću. Dvanaest ožiljaka od kineskih bajoneta još ga podsjećaju na „korejski rat” bolnice u Osaki, operacije i prognoze da nikad više neće prohodati. Međutim, oporavio se i do kraja 1954. ostao u Japanu. Ta godina bila je prelomna u životu Dušana Jovovića. Povratkom u Kaliforniju shvatio je da američka armija ne zaboravlja svoje vojnike, veterane. Već sljedeće godine o trošku Armije upisuje se na Univerzitet Sakramento. Četiri godine kasnije, odmah po završetku fakulteta, upoznaje i svoju suprugu Loretu. Bila je to „kruna” mog burnog života nešto najljepše što mi se moglo desiti, iskren je Dušan. Imamo dva sina Mihaila i Stevana i miljenicu kćerku Lori. Djeca su nam školovana, obezbijeđena. Svako ima svoju kuću. Imamo petoro unučadi. Ja i Loreta smo bili profesori engleskog jezika u gimnaziji, sada smo penzioneri i putnici na relaciji Amerika Crna Gora. Svake godine obavezno dođemo ovdje u Petrovac, odnosno u Gluhi Do i Crmnicu. A iduće godine ćemo proslavti naše „američke zore” 50. godišnjicu braka, priča Dušan i podsjeća da su putovanja obilježila njegov život. Iz Amerike je došao 1929, u Ameriku otišao 1947, pa se u Crnu Goru prvi put vratio 1960... Sve su to važni datumi u mom životu, kaže sjetno. Baš kao i 1971. kad je preminuo moj otac Jošo, 1972. koja je godina smrti mog očuha Džona, ili 2002. kad je umrla moja majka.
Dovoljno za jedan roman, zar ne?
Jovan Stamatović
--------------------------------------------------
PRIČE IZ DJETINjSTVA: Zakletva američkog vojnika
Najljepše sviću crmničke zore
Upoznali smo ga ovih dana u Petrovcu gdje smo zajedno čitali i ostale djelove njegovog uzbudljivog „romana”, koji počinje ovako...
Daleke 1926. među ono malo Crnogoraca nastanjenih u Arizoni pronese se radostan glas-Jošo Mitrov Jovović iz Gluhog Dola i supruga mu Darinka Andrić iz Paštrovića -dobili sina. Veselju nije bilo kraja. Radostan glas je ubrzo stigao i do Gluhog Dola. Jošo i Darinka nažalost nijesu imali sreće u braku. Ubrzo su se razveli, pa je Jošo sa dvoipogodišnjim Dušanom morao nazad u -Gluhi Do... Djed Mitar i baba Jovana su Dušanu postali i otac i majka. Podizali su ga, vaspitavali, učili poštenju. Jer, krv nije voda. Zajedno sa Dušanom odrastao je i njegov brat od strica, pokojni Ivo Jovović. I on je bio dijete razvedenih roditelja. Vezivalo ih je i to što su obojica u Mitrovom i Jovaninom srcu našli prostrano utočište, ljubav i pažnju. Međutim, 1937. umire Dušanova „dobra vila” - baba Jovana. On ostaje sa djedom Mitrom i bratom Ivom...
Ubrzo izbija Drugi svjetski rat. Zapucaše puške ustaničke. U djetinjstvo „malog Amerikanca”, kako su ga zvala seoska djeca, ušao je neželjeni gost-rat i ratne strahove. Te 1941. pozvaše ga u partizane. Bio je partizanski kurir. Sve do 1944. Bile su to, sjeća se Dušan, godine gladi i muke i nemaštine. Godine smrti koja je vrebala na svakom koraku. Dušan je teško preživljavao rat, paljenje kuće, hapšenja, zvjerstvo okupatora. Te 1944. umire njegov dobri djed Mitro, pa brigu o njemu preuzima brat Ivo, iako samo deset godina stariji od njega. Ivo ga je, kaže, podizao sa mnogo bratske ljubavi.
Rat je prošao, a za Dušana Jovovića tek počinje borba za život. Svako novo jutro počinjalo mu je željom da, zauvijek pođe iz ratom razorene i opustošene Crne Gore. - Stalo sam sanjao povratak u daleku i bogatu Ameriku. Da budem ponovo sa svojim roditeljima, kaže iskreno.
U međuvremenu, njegova majka se udaje za Džona Montgomerija. Međutim, iako je promijenila prezime, moja Darinka nikad nije promijenila ljubav prema svom sinu, kaže naš sagovornik. Nikad nije zaboravila svoju majčinsku obavezu, svog jedinca.
I konačno-1947. Dušan je zakucao na vrata majke i očuha. Toga dana je počeo njegov novi život. Slijede-novi običaji, usavršavanje engleskog. Amerika-zemlja u kojoj je rođen dočekala ga je raširenih ruku. Bolne uspomene iz Crne Gore polako su počele da blijede. Majka Darinka i očuh Džon su uvijek tu. Da pomognu, posavjetuju...
A onda dolazi još jedan Dušanov rat. Ovoga puta za Ameriku, zemlju u kojoj je rođen. Rat između Kine i Južne Koreje bio je, sjeća se, u punom jeku kada je pozvan u redove američke vojske. Bilo je to 1953. Predložili su mu da ide u školu za obavještajce da se kasnije posveti životu vojnika. Odbio je. Starješine su ga uputile direktno na front. Uslijedile su krvave borbe sa Kinezima. Prsa u prsa. Sa isukanim bajonetima. Kao u epskim pjesmama kojih se naslušao u Gluhom Dolu. Zato je u predahu bitaka, veli, najviše mislio na Crmnicu, na brata Iva, Crnu Goru, na prelijepe „crmničke zore”. Tada se Dušan i zakleo jednog dana ću se vratiti...
I ispunio je zakletvu. Prije desetak godina u Petrovcu je podigao novu kuću. Dvanaest ožiljaka od kineskih bajoneta još ga podsjećaju na „korejski rat” bolnice u Osaki, operacije i prognoze da nikad više neće prohodati. Međutim, oporavio se i do kraja 1954. ostao u Japanu. Ta godina bila je prelomna u životu Dušana Jovovića. Povratkom u Kaliforniju shvatio je da američka armija ne zaboravlja svoje vojnike, veterane. Već sljedeće godine o trošku Armije upisuje se na Univerzitet Sakramento. Četiri godine kasnije, odmah po završetku fakulteta, upoznaje i svoju suprugu Loretu. Bila je to „kruna” mog burnog života nešto najljepše što mi se moglo desiti, iskren je Dušan. Imamo dva sina Mihaila i Stevana i miljenicu kćerku Lori. Djeca su nam školovana, obezbijeđena. Svako ima svoju kuću. Imamo petoro unučadi. Ja i Loreta smo bili profesori engleskog jezika u gimnaziji, sada smo penzioneri i putnici na relaciji Amerika Crna Gora. Svake godine obavezno dođemo ovdje u Petrovac, odnosno u Gluhi Do i Crmnicu. A iduće godine ćemo proslavti naše „američke zore” 50. godišnjicu braka, priča Dušan i podsjeća da su putovanja obilježila njegov život. Iz Amerike je došao 1929, u Ameriku otišao 1947, pa se u Crnu Goru prvi put vratio 1960... Sve su to važni datumi u mom životu, kaže sjetno. Baš kao i 1971. kad je preminuo moj otac Jošo, 1972. koja je godina smrti mog očuha Džona, ili 2002. kad je umrla moja majka.
Dovoljno za jedan roman, zar ne?
Jovan Stamatović
--------------------------------------------------