igracina
20.02.2005., 20:59
03.10.2004. Društvo
Skica za portret:
SPASO LUKAČEVIĆ IZ ZETSKOG SELA BERISLAVCI PROSLAVIO 99. ROĐENDAN
Načeo stotu[/b]
IMAO jedanaest godina kad je kralj Nikola napustio Crnu Goru. Čovjek se rađa s porodicom. Najljepše mi je sa unucima i praunucima - imam jedanaestoro unučadi i osamnaestoro praunučadi...
Odavno kuća Spasa Lukačevića u živopisnim Berislavcima u srcu Zete nije bila puna veselja kao prije nekoliko dana. Već od ranih jutarnjih sati u njeno dvorište počeli su da pristižu automobili. Ubrzo zatim iz kuće je odjeknula pjesma momačka i djevojačka. Dizane su i zdravice...
Razlog-nesvakidašnji. Spaso Lukačević, časna starina, koji je preko glave prebacio teško breme i prošlog i sadašnjeg vremena punio je ravno-devedeset devet godina. Devedeset i devet jeseni, govorio je dočekujući brojne potomke i rodbinu na vratima svog doma. Danas ćemo zajedno „načeti” i stotu... A oko njega razdragani sinovi, kćeri, unučad, prijatelji, praunučad. Za sofrom je bilo tačno 52 osobe. Na čelu, zna se, slavljenik. Za svakog pita, interesuje se kako uče djeca, ko je sve na studijama.
- Čovjek se rađa sa porodicom, priča Spaso. Dobro su rekli stari-porodica je svetinja. Ima li što ljepše nego doživjeti ovako duboku starost-usred ove mladosti i ljepote. Imam tri sina, dvije kćeri, jedanaestoro unučadi i osamnaestoro praunučadi. Preko trideset pet potomaka. Puna kuća.
Spaso Lukačević dosta lako nosi breme teško-čitav jedan vijek. I pamti. Imao je, veli, svega jedanaest godina kad je kralj Nikola „preko Plavnice otišao za Italiju”.
Šta sve sudbina može da pripremi? Kralj Nikola je Berislavcima, odnosno nesuđenoj „Balkanskoj carici”, posvetio one čuvene stihove... U Berislavce gdje je ono vita breza/bila je kćer Peruna kneza/ a iz Berislavaca je pošao na -posljednji put. Šta je život.
Imao sam samo jedanaest godina, a taj njegov odlazak mi se nekako posebno urezao u pamćenje i volim o njemu da pričam. Mnogim novinarima sam i dosad pričao o tome. Princu Nikoli kad je ovdje dolazio-detaljno. Sve ga je interesovalo...
Sjećam se kao da je juče bilo kad je kralj Nikola bio ozbiljan, i dostojanstven. Imao je lijepo crnogorsko odijelo. Njegovi perjanici takođe. Ja sam se najviše divio levorima. Inače, ja sam bio siroče pa sam sa starijim ljudima mogao da prisustvujem kraljevom ispraćaju. Kmet Puljo Markuš, sjećam se, najviše je razgovarao sa kraljem. Tri sata se razgovaralo ovdje u Berislavcima. Poslije toga svi smo krenuli za Plavnicu, da ga ispratimo. Tamo ga je čekao brod. Kad je došlo vrijeme rastanka kralj se sa svima rukovao. Mene je pomilovao po kosi. Onako-očinski. Poslije je kleknuo i poljubio zemlju. Kad je zakoračio u brod mornari su stajali mirno. Nekoliko ljudi je ušlo za njim u brod, neki su se odmah vratili. Kad je brod zapištao, kralj je podigao crnogorsku kapu u vis. Kao da se posljednji put pozdravlja sa Crnom Gorom.
Sve vam je ovo živa istina. Istina koju sam jednom mnogo detaljnije pričao za „Pobjedu”. I tada i sada kažem-kraljeve posmrtne ostatke je u Crnu Goru trebalo vratiti istim onim putem kojim je otišao. Ovuda, preko Plavnice.
Svaki susret sa Spasom Lukačevićem je zaista susret sa „živom enciklopedijom”. Iako je zašao u stotu, on i danas voli da pročita sve „iz istorije”. Sve me interesuje, kaže. U „Pobjedi” najviše-feljtoni. A istorija Berislavaca i Zete mu je, što se veli, u „malom prstu”. U svakoj njegovoj priči su burne godine Zete i Berislavaca-knez Perun, balkanska carica, kralj Nikola, rat, obnova i izgradnja, zadruge, najnovija događanja...
Ipak, te priče se nekako ne slažu sa rođendanom. Još ako je-devedeset deveti.
J. Stamatović
-----------------------------------------------------
Skica za portret:
SPASO LUKAČEVIĆ IZ ZETSKOG SELA BERISLAVCI PROSLAVIO 99. ROĐENDAN
Načeo stotu[/b]
IMAO jedanaest godina kad je kralj Nikola napustio Crnu Goru. Čovjek se rađa s porodicom. Najljepše mi je sa unucima i praunucima - imam jedanaestoro unučadi i osamnaestoro praunučadi...
Odavno kuća Spasa Lukačevića u živopisnim Berislavcima u srcu Zete nije bila puna veselja kao prije nekoliko dana. Već od ranih jutarnjih sati u njeno dvorište počeli su da pristižu automobili. Ubrzo zatim iz kuće je odjeknula pjesma momačka i djevojačka. Dizane su i zdravice...
Razlog-nesvakidašnji. Spaso Lukačević, časna starina, koji je preko glave prebacio teško breme i prošlog i sadašnjeg vremena punio je ravno-devedeset devet godina. Devedeset i devet jeseni, govorio je dočekujući brojne potomke i rodbinu na vratima svog doma. Danas ćemo zajedno „načeti” i stotu... A oko njega razdragani sinovi, kćeri, unučad, prijatelji, praunučad. Za sofrom je bilo tačno 52 osobe. Na čelu, zna se, slavljenik. Za svakog pita, interesuje se kako uče djeca, ko je sve na studijama.
- Čovjek se rađa sa porodicom, priča Spaso. Dobro su rekli stari-porodica je svetinja. Ima li što ljepše nego doživjeti ovako duboku starost-usred ove mladosti i ljepote. Imam tri sina, dvije kćeri, jedanaestoro unučadi i osamnaestoro praunučadi. Preko trideset pet potomaka. Puna kuća.
Spaso Lukačević dosta lako nosi breme teško-čitav jedan vijek. I pamti. Imao je, veli, svega jedanaest godina kad je kralj Nikola „preko Plavnice otišao za Italiju”.
Šta sve sudbina može da pripremi? Kralj Nikola je Berislavcima, odnosno nesuđenoj „Balkanskoj carici”, posvetio one čuvene stihove... U Berislavce gdje je ono vita breza/bila je kćer Peruna kneza/ a iz Berislavaca je pošao na -posljednji put. Šta je život.
Imao sam samo jedanaest godina, a taj njegov odlazak mi se nekako posebno urezao u pamćenje i volim o njemu da pričam. Mnogim novinarima sam i dosad pričao o tome. Princu Nikoli kad je ovdje dolazio-detaljno. Sve ga je interesovalo...
Sjećam se kao da je juče bilo kad je kralj Nikola bio ozbiljan, i dostojanstven. Imao je lijepo crnogorsko odijelo. Njegovi perjanici takođe. Ja sam se najviše divio levorima. Inače, ja sam bio siroče pa sam sa starijim ljudima mogao da prisustvujem kraljevom ispraćaju. Kmet Puljo Markuš, sjećam se, najviše je razgovarao sa kraljem. Tri sata se razgovaralo ovdje u Berislavcima. Poslije toga svi smo krenuli za Plavnicu, da ga ispratimo. Tamo ga je čekao brod. Kad je došlo vrijeme rastanka kralj se sa svima rukovao. Mene je pomilovao po kosi. Onako-očinski. Poslije je kleknuo i poljubio zemlju. Kad je zakoračio u brod mornari su stajali mirno. Nekoliko ljudi je ušlo za njim u brod, neki su se odmah vratili. Kad je brod zapištao, kralj je podigao crnogorsku kapu u vis. Kao da se posljednji put pozdravlja sa Crnom Gorom.
Sve vam je ovo živa istina. Istina koju sam jednom mnogo detaljnije pričao za „Pobjedu”. I tada i sada kažem-kraljeve posmrtne ostatke je u Crnu Goru trebalo vratiti istim onim putem kojim je otišao. Ovuda, preko Plavnice.
Svaki susret sa Spasom Lukačevićem je zaista susret sa „živom enciklopedijom”. Iako je zašao u stotu, on i danas voli da pročita sve „iz istorije”. Sve me interesuje, kaže. U „Pobjedi” najviše-feljtoni. A istorija Berislavaca i Zete mu je, što se veli, u „malom prstu”. U svakoj njegovoj priči su burne godine Zete i Berislavaca-knez Perun, balkanska carica, kralj Nikola, rat, obnova i izgradnja, zadruge, najnovija događanja...
Ipak, te priče se nekako ne slažu sa rođendanom. Još ako je-devedeset deveti.
J. Stamatović
-----------------------------------------------------