igracina
20.02.2005., 17:58
08. 08. 2004. Društvo
IZ CRNOGORSKE PROŠLOSTI - KNjAZ NIKOLA I ŠOBOTA ABDIJIĆ
Jaje, so i zlatnik
- Najduže je ono polje, Gospodaru, koje se prostire između čovjeka i nečovjeka, govorio je oštroumni Hercegovac na skupu crnogorskih prvaka na Cetinju
O knjazu /kralju/ Nikoli Petroviću postoje brojne anegdote, kao i o ljudima sa kojima se srijetao. Knjaz je veoma cijenio dovitljive i mudre sagovornike. Jedan od takvih bio je i Šobota Abdijić, islamizirani Srbin iz Hercegovine. Abdijić je rođen 1780. godine u selu Plana, kod Bileće. Bio je veoma obdaren mudrošću, pamćenjem i dovitljivošću. Kao takav bio je poznat i sultanima: Mahmudu II, Abdul Medzidu, Abdul Azizu i Abdul Hamidu II, preko kazivanja bosanskih paša: Derviš - paše, Selim-paše, Osmah-paše, Omer-paše, Mehmed - paše, i Ali - paše Stočevića Rizvanovića i drugih istaknutih prvaka. Postoji predanje da su za njega znali i vladika crnogorski Petar II Petrović Njegoš, zatim knjaz Danilo i knjaz Nikola.
U poznatoj bici na Vučjem dolu, 29. jula 1876. godine, u kojoj su Crnogorci slavili znamenitu pobjedu, zajedno sa Hercegovcima, pod komandom knjaza Nikole, u kojoj je poginuo i sam divizijar Selim - paše, Osman - paša zarobljen, a vrhovni komandant osmanske vojske Muhtar-paša zarobljen, a vrhovni komandant osmanske vojske Muhtar - paše ranjen, među zarobljenicima našao se i Šobota Abdijić, koji, navodno nije htio da bježi sa Muhtar - pašom, već se predao knjazu Nikoli. Kada su ga doveli kod knjaza Nikole i obavijestili da se Abdijić sam predao, crnogorski knjaz mu je posvetio pažnju i u dužem razgovoru postavljao razna pitanja, najčešće u šaljivom tonu. Na kraju razgovora, prije nego što će ga pustiti na slobodu, knjaz ga upita:
- Što je, Šobo, hrišćaninu pravoslavne vjere najmilije pojesti na Vaskrs?
- Jaje mu je najmilije pojesti na taj veliki praznik, Gospodaru, - odgovori Šobota bez razmišljanja.
Knjaz se pozdravi sa njim, rekavši mu: - Idi, Šobo, kući.
Godinu dana poslije bitke na Vučjem Dolu, na Cetinju je održan skup crnogorskih i hercegovačkih prvaka, na kom je bio i Šobota Abdijić. Predsjedavao je knjaz Nikola i razgovarao redom sa prisutnim prvacima. Kada je došao red da porazgovara sa Šobotom, i kad im se pogledi sretoše, knjaz se na njega osmijehnu i postavi mu, naizgled, nejasno i nepotpuno pitanje: „A sa čim Šobo”? Svi prisutni, osim Šobote, međusobno se pogledaše. I nasta tajac. Ali oštroumni Šobota sjeti se ovog pitanja pred sam rastanak sa knjazom na Vučjem Dolu, pa veselo odgovori: ”Sa solju, Gospodaru”.
- Tako je moj Šobo - potvrdi mu knjaz, pa zatim ispriča prvacima ovo svoje pitanje i Šobotin odgovor na Vučjem Dolu. I svi se zadiviše takvom pamćenju i dosjetljivosti starog Herceovca.
Vidjeći ga veselog i ornog za razgovor, knjaz Nikola upita:
- Koje je polje najduže, Šobo?
- Najduže je ono polje, Gospodaru, koje se prostire između čovjeka i nečovjeka - odgovori Šobota i ovoga puta bez mnogo razmišljanja. I Gospodar i svi ostali složiše se sa Šobotinim odgovorom, pa dođe i treće knjaževo pitanje:
- A ko ne valja, Šobo?
- Ne valja onaj, Gospodaru, kome niko ne valja, ko ne radi i ne misli sve kao on.
- Boga mi, složismo se i tu s tobom. A sad još jedno pitanje Šobo.
- Zapovijedaj, Gospodaru.
- Ko najviše laže, Šobo?
- Dina mi i turske vjere, najviše laže onaj kome se to najmanje smije reći.
Zadovoljni i ovim Šobotinim odgovorom, veselo se nasmijaše i knjaz Nikola i ostali. I svi mu čestitaše.
Na kraju, knjaz Nikola koji je bio oduševljen mudrošću starog hercegovačkog pametara, reče mu:
- E sad, Šobo, hajde sa mnom da vidiš đe ja i moji Crnogorci držimo i čuvamo narodne pare - pa mu u prisustvu ostalih prvaka pokaza državnu kasu Crne Gore. Posebno mu pokaza i ono nešto srebra i zlata, što se tu čuvalo za ”zlu ne trebalo”, pa reče:
- Sad uzmi, Šobo, odatle koliko hoćeš i metni u svoje dzepove. Mudri Šobo, pogleda knjaza, pa izvadi iz dzepa svoju kesu i stavi jedan zlatnik u kasu.Knjaz, koji je sve to pažljivo posmatrao, upita ga:
- Što to radiš Šobo?
- E, Gospodaru, da se ovdje nije davalo bar onoliko koliko se odavde uzimalo, ti meni ne bi imao što danas pokazati. Ova kesa bi bila prazna - odgovori Šobota.
Priredio: Prof. dr B. Kovačević
-----------------------------------------------------
IZ CRNOGORSKE PROŠLOSTI - KNjAZ NIKOLA I ŠOBOTA ABDIJIĆ
Jaje, so i zlatnik
- Najduže je ono polje, Gospodaru, koje se prostire između čovjeka i nečovjeka, govorio je oštroumni Hercegovac na skupu crnogorskih prvaka na Cetinju
O knjazu /kralju/ Nikoli Petroviću postoje brojne anegdote, kao i o ljudima sa kojima se srijetao. Knjaz je veoma cijenio dovitljive i mudre sagovornike. Jedan od takvih bio je i Šobota Abdijić, islamizirani Srbin iz Hercegovine. Abdijić je rođen 1780. godine u selu Plana, kod Bileće. Bio je veoma obdaren mudrošću, pamćenjem i dovitljivošću. Kao takav bio je poznat i sultanima: Mahmudu II, Abdul Medzidu, Abdul Azizu i Abdul Hamidu II, preko kazivanja bosanskih paša: Derviš - paše, Selim-paše, Osmah-paše, Omer-paše, Mehmed - paše, i Ali - paše Stočevića Rizvanovića i drugih istaknutih prvaka. Postoji predanje da su za njega znali i vladika crnogorski Petar II Petrović Njegoš, zatim knjaz Danilo i knjaz Nikola.
U poznatoj bici na Vučjem dolu, 29. jula 1876. godine, u kojoj su Crnogorci slavili znamenitu pobjedu, zajedno sa Hercegovcima, pod komandom knjaza Nikole, u kojoj je poginuo i sam divizijar Selim - paše, Osman - paša zarobljen, a vrhovni komandant osmanske vojske Muhtar-paša zarobljen, a vrhovni komandant osmanske vojske Muhtar - paše ranjen, među zarobljenicima našao se i Šobota Abdijić, koji, navodno nije htio da bježi sa Muhtar - pašom, već se predao knjazu Nikoli. Kada su ga doveli kod knjaza Nikole i obavijestili da se Abdijić sam predao, crnogorski knjaz mu je posvetio pažnju i u dužem razgovoru postavljao razna pitanja, najčešće u šaljivom tonu. Na kraju razgovora, prije nego što će ga pustiti na slobodu, knjaz ga upita:
- Što je, Šobo, hrišćaninu pravoslavne vjere najmilije pojesti na Vaskrs?
- Jaje mu je najmilije pojesti na taj veliki praznik, Gospodaru, - odgovori Šobota bez razmišljanja.
Knjaz se pozdravi sa njim, rekavši mu: - Idi, Šobo, kući.
Godinu dana poslije bitke na Vučjem Dolu, na Cetinju je održan skup crnogorskih i hercegovačkih prvaka, na kom je bio i Šobota Abdijić. Predsjedavao je knjaz Nikola i razgovarao redom sa prisutnim prvacima. Kada je došao red da porazgovara sa Šobotom, i kad im se pogledi sretoše, knjaz se na njega osmijehnu i postavi mu, naizgled, nejasno i nepotpuno pitanje: „A sa čim Šobo”? Svi prisutni, osim Šobote, međusobno se pogledaše. I nasta tajac. Ali oštroumni Šobota sjeti se ovog pitanja pred sam rastanak sa knjazom na Vučjem Dolu, pa veselo odgovori: ”Sa solju, Gospodaru”.
- Tako je moj Šobo - potvrdi mu knjaz, pa zatim ispriča prvacima ovo svoje pitanje i Šobotin odgovor na Vučjem Dolu. I svi se zadiviše takvom pamćenju i dosjetljivosti starog Herceovca.
Vidjeći ga veselog i ornog za razgovor, knjaz Nikola upita:
- Koje je polje najduže, Šobo?
- Najduže je ono polje, Gospodaru, koje se prostire između čovjeka i nečovjeka - odgovori Šobota i ovoga puta bez mnogo razmišljanja. I Gospodar i svi ostali složiše se sa Šobotinim odgovorom, pa dođe i treće knjaževo pitanje:
- A ko ne valja, Šobo?
- Ne valja onaj, Gospodaru, kome niko ne valja, ko ne radi i ne misli sve kao on.
- Boga mi, složismo se i tu s tobom. A sad još jedno pitanje Šobo.
- Zapovijedaj, Gospodaru.
- Ko najviše laže, Šobo?
- Dina mi i turske vjere, najviše laže onaj kome se to najmanje smije reći.
Zadovoljni i ovim Šobotinim odgovorom, veselo se nasmijaše i knjaz Nikola i ostali. I svi mu čestitaše.
Na kraju, knjaz Nikola koji je bio oduševljen mudrošću starog hercegovačkog pametara, reče mu:
- E sad, Šobo, hajde sa mnom da vidiš đe ja i moji Crnogorci držimo i čuvamo narodne pare - pa mu u prisustvu ostalih prvaka pokaza državnu kasu Crne Gore. Posebno mu pokaza i ono nešto srebra i zlata, što se tu čuvalo za ”zlu ne trebalo”, pa reče:
- Sad uzmi, Šobo, odatle koliko hoćeš i metni u svoje dzepove. Mudri Šobo, pogleda knjaza, pa izvadi iz dzepa svoju kesu i stavi jedan zlatnik u kasu.Knjaz, koji je sve to pažljivo posmatrao, upita ga:
- Što to radiš Šobo?
- E, Gospodaru, da se ovdje nije davalo bar onoliko koliko se odavde uzimalo, ti meni ne bi imao što danas pokazati. Ova kesa bi bila prazna - odgovori Šobota.
Priredio: Prof. dr B. Kovačević
-----------------------------------------------------